ACTIO PAULIANA – Pobijanje dužnikovih pravnih radnji

Datum objave: Četvrtak, Novembar 3, 2016
Objavljeno u 2016
Old books in classic library

U današnjem vremenu i poslovnom svijetu svjedoci smo različitih zloupotreba dužnika tj. izbjegavanja ispunjenja obaveza prema povjeriocima na različite načine. Iskustvo pokazuje da insolventan dužnik često pokušava izbjeći svoje obaveze. Naša zakonska regulativa ne pruža najsigurniju zaštitu povjerilaca u tom pogledu a jedan od instituta kojima se još od starog Rima pokušavaju osujetiti ti pokušaji dužnika jeste institut pobijanja.

 Ustanova pobijanja je u naše pravo dospjela iz njemačkog zakonodavstva i to konkretno putem austrijske kodifikacije, a time iz njemačke pravne terminologije u našu i izrazi pobijanje i pobijati. Institut pobijanja i tužbu Actio Pauliana poznavalo je još Rimsko pravo.

 Pobijanje dužnikovih pravnih radnji je institut obligacionog prava putem kojeg svaki povjerilac dospjelog potraživanja može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerioca. Povjerilac će najčešće tužbom zahtijevati pobijanje dužnikovih pravnih radnji i to tako što će tražiti da se dužnikove pravne radnje oglase prema njemu bez pravnog dejstva i to u onom obimu koji je potreban da se povjeriočevo potraživanje u potpunosti podmiri. Povjerilac ima pravo pobijanja bez obzira da li je njegovo potraživanje nastalo prije ili poslije pobijane radnje dužnika. Povjerilac koji vrši pobijanje zove se pobijač, a njegov zahtjev usmjeren protiv trećeg lica s kojim je dužnik preduzeo osporavanu pravnu radnju. Treće lice se naziva protivnik pobijanja.

Pobijanjem se inače reguliše pravni institut poznat još u rimskom pravu pod nazivom paulijanske tužbe (action Pauliana). Naime, i pobijanje i paulijanska tužba ovlašćuju povjerioce da radi naplate svojih potraživanja mogu, pod određenim uslovima obarati imovinska raspolaganja i izvesne druge postupke svojih insolventnih dužnika. Objema je zajednička svrha zaštita povjerilaca od nesavjesnih i nemarnih dužnika u krajnjoj liniji zaštita kredita.

 Pobijanje kao Pravni institut pojavljuje se u dva oblika: u obliku pobijanja u stečaju i u obliku pobijanja izvan stečaja. Zakon o obligacionim odnosima reguliše samo one slučajeve kad nije pokrenut stečajni postupak. Svrha pobijanja izvan stečaja je namirenje jednog povjerioca i pravna radnja se samo prema njemu proglašava nevažećom i to samo do iznosa potrebnog za namirenje njegovog potraživanja.

 U pravne radnje koje mogu biti predmet pobijanja ulaze tako: ugovori, kvaziugovori, jednostrane izjave volje, faktičke radnje, propuštanja, simulovani pravni poslovi i protivpravne radnje.

Kad se dužnikovo raspolaganje sastoji iz 2 odvojena akta, onda je za pobijanje cijele pravne radnje dovljno da se ma koji od tih akata može pobijati (modus acquirendi i iustus titulus).

 Oštećenje povjerilaca je uvijek individualno i vezano je za određenog povjerioca i za tačno određeno potraživanje. Ako povjerilac želi da se naplati za više svojih potraživanja, a dovoljno mu je da pobije jednu dužnikovu radnju, tada će on morati podnijeti onoliko tužbi koliko ima posebnih potraživanja bez obzira što pobija samo jedan dužnikov akt.

 Za uspješno pobijanje dužnikovih pravnih radnji potrebno je da se ispune opšti i posebni uslovi pobijanja i to na način što se opšti uslovi pobijanja moraju kumulativno ispuniti, a od posebnih uslova dovoljno je da se ispuni alternativno bilo koji od uslova.

Opšti uslovi pobijanja dospjelost povjeriočevog potraživanja, insolventnost dužnika i pravna radnja dužnika preduzeta na štetu povjerioca. Posebni uslovi pobijanja sadržani su u četiri posebne paulijanske tužbe i to: dolozna, kulpozna, porodična i kvazi paulijanska tužba.

  1. 1.      Dolozna paulijanska tužba (actio Pauliana dolosa);

Podizanje dolozne paulijanske tužbe moguće je u onim slučajevima kad je dužnik svjesno preduzeo pravnu radnju da takvom radnjom nanosi štetu povjeriocu. U tom smislu ZOO u članu 281. St.1. navodi da je “dužnik znao” da svojim raspolaganjem nanosi štetu svojim povjeriocima. Izuzev dužnikove namjere oštećenja povjerilaca dolozne tužbe moraju se ostvariti i drugi uslovi. Prije svega mora se raditi o teretnom raspolaganju, a svijest o oštećenju povjerilaca radnjom koja se pobija, kod dužnika mora postojati u momentu preduzimanja te radnje. Povjerilac mora doloznu tužbu podnijeti u roku od godinu dana od preduzete pravne radnje, odnosno od dana kada je trebalo preduzeti propuštenu radnju.

  1. 2.      Kulpozna paulijanska tužba (actio Pauliana culposa)

 Za podizanje ove tužbe potrebno je da se radi o teretnom raspolaganju dužnika na štetu povjerioca, te da u vrijeme raspolaganja dužnik nije znao da pravnom radnjom nanosi štetu povjeriocima ali je mogao znati da je upotrebio pažnju dobrog domaćina, odnosno dobrog privrednika. Rok za podnošenje kulpozne tužbe iznosi godinu dana od dana kada je preduzeta pobijana radnja, odnosno od dana kada je trebalo preduzeti propuštenu radnju.

 Zakon o obligacionim odnosima je omogućio povjeriocu alternativno korištenje svog prava (dolozna i kulpozna) ili kombinaciju ovih elemenata u smislu da ih može koristiti na način što će iz jedne tužbe uzeti jedan a iz druge tužbe drugi element. Ovim je Zakon o obligacionim odnosima poboljšao položaj povjerioca.

  1. 3.      Porodična paulijanska tužba (actio Pauliana familliaria)

U slučajevima kad dužnik preduzme radnju u korist svog bračnog druga (supruga) ili nekog člana bliže familije, tada se opravdano pretpostavlja da je takva radnja preduzeta na štetu povjerioca ako ne postoji dovoljno druge imovine iz koje bi se on mogao namiriti. Ovakve radnje dužnika mogu se pobijati porodičnom paulijanskom tužbom pod određenim uslovima. Kao i kod prethodne dvije prvi uslov je isti a to je da je potrebno da protivnik pobijanja dužnikovu imovinu stekao teretnim raspolaganjem. Drugi uslov je da je pobijano raspolaganje učinjeno u korist dužnikovog bračnog druga (supruga) ili srodnika po krvi u pravoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili po tazbini do istog stepena.

Povjerilac nije u obavezi dokazivati svijest dužnika i protivnika pobijanja o nanošenju štete povjeriocu. Teret dokazivanja je na suprotnoj strani. Porodična paulijanska tužba mora se podnijeti u roku od 3 godine od preduzimanja pravne radnje ili od kad je trebalo preduzeti propuštenu radnju.

  1. 4.      Kvazipaulijanska tužba (actio Quasi Pauliana)

Ovom tužbom se pobijaju besplatna raspolaganja dužnika na štetu povjerioca. Ako dužnik besplatnim raspolaganjem dovodi sebe u insolventno stanje tako da nije u mogućnosti ispuniti svoje obaveze prema povjeriocima, tada se pretpostavlja da i on i treće lice znaju da se ovakvim radnjama nanosi šteta. Ova pretpostavka je neoboriva (praesumtio iuris et de iure).

Da bi uspio s tužbom povjerilac mora dokazati da je dužnik besplatno raspolagao svojom imovinom i tužbu mora podnijeti u roku od 3 godine, od preduzimanja pravne radnje, odnosno od dana kada je trebalo preduzeti propuštenu radnju.

Pod besplatnim raspolaganjem posebno se podrazumijevaju ugovor o poklonu, odricanje od nasledstva, oprost duga, beskamatni zajam, preuzimanje duga i sl.

Povjerioci ne mogu pobijati tri posebna vida ugovora o poklonu a to su uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi i darovi učinjeni iz zahvalnosti.

Na kraju važno je pomenuti da postoje određene dileme prilikom primjene ovog instituta. Prva dilema je koga tužiti u slučaju pobijanja dužnikovih pravnih radnji.

Nesporno je da se treće lice mora naći u ulozi tužene strane, sporno je da li pored

njega, treba tužiti i dužnika. Mišljenja o tome su podijeljena. Jedni smatraju da se kao

tužena strana može javiti samo treće lice ili umjesto njega njegovi pravni sljednici, a da dužnika ne treba tužiti jer je on ionako insolventan. Drugi smatraju da pored trećeg treba tužiti i dužnika, jer u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva, u pravilu, postoji deklaracija o postojanju potraživanja, a utvrđivanje postojanja potraživanja može biti upućeno samo prema dužniku. Smatramo da je drugo mišljenje ispravnije i da pored protivnika pobijanja treba tužiti i dužnika, jer će često u postupku utvrđivanja biti potrebno utvrditi i znanje dužnika da preduzetom radnjom oštećuje povjerioca, a to se u postupku može utvrditi samo ako se dužnik javlja kao tužena strana.

Često se dešava tj. nisu rijetki slučajevi da sami tužioci odabiru pogešan put pravne zaštite i to je način da: 1. traže utvrđenje ništavosti ugovora kojeg je sklopio dužnik na njihovu štetu; 2. podnose tužbu za pobijanje dužnikove pravne radnje iako njihovo namirenje nije onemogućeno niti otežano time što je dužnik otuđio određenu imovinu, nego je vlasnik i druge imovine; 3. podnose tužbu za pobijanje dužnikove pravne radnje iako nemaju novčanu tražbinu protiv dužnika.

Pobijanje dužnikovih pravnih radnji ima izuzetno velik značaj, ne samo za povjerioce nego i za pravnu sigurnost uopšte koja je ionako u mnogim stvarima ugrožena. Svrha pobijanja nije da oglasi za nevažeću cijelu pravnu radnju i to prema svim licima, nego samo prema povjeriocu koji pobija u mjeri i samo u mjeri potrebnoj za njegovo namirenje.

Autor teksta:

Željko Vlačić

Telefon: 051/223-631, 051/227620

E-mail: zeljko@afsajic.com