PRIMJENA BEČKE KONVENCIJE O MEĐUNARODNOJ PRODAJI ROBA

Datum objave: Utorak, Juli 25, 2017
Objavljeno u Blog
14-l

Bečka konvencija o međunarodnoj prodaji roba donesena je 1969. godine, a na pravnu snagu stupila je 1980. godine. U Bosni i Hercegovini  konvencija se primjenjuje po osnovu sukcesije zakona i međunarodnih ugovora preuzetih iz bivše SFRJ.

Primjena konvencije odnosi se na ugovore o prodaji robe zaključenih između strana koja imaju svoja sjedišta na teritorijama različitih država, i to samo u slučaju kada su to države ugovornice (potpisale i ratifikovale konvenciju) ili kada pravila međunarodnog privatnog prava upućuju na primjenu prava jedne od država ugovornica.

Osnovni cilj donošenja konvencije bila je regulacija pitanja međunarodnog elementa u prodaji roba a koja na adekvatan način nisu riješena pozitivnim zakonodavstvima zemalja učesnica, sa jedne strane i doprinos razvoju međunarodne trgovine na zadovoljstvo zemalja učesnica, sa druge strane. Naravno, sama konvencija ne reguliše sva pitanja konkretne oblasti već samo ona koja smatra da su od značaja.

U preostalom dijelu ista upućuje na primjenu međunarodnih običaja i opštih načela, odnosno na primjenu mjerodavnog prava prema pravilima međunarodnog privatnog prava.

Međutim, neke ugovorne strane prilikom zaključenja ugovora o prodaji roba sa međunarodnim elementima, ugovaraju primjenu ove konvecije smatrajući da samom ugovoru veći značaj daju ukoliko odrede da će se na odredbe predmetnog ugovora primjenivati odredbe Bečke konvencije o međunarodnoj prodaji roba, i to još pred međunarodnom arbitražom.

Naravno, logično je da prilikom zaključenja ugovora i ugovaranja primjene određenog prava ili konvencije, poznajete sadržaj i primjenu iste, kao i posledice primjene iste.

Pa tako, kada dođemo u situaciju da svoja prava moramo ostvarivati na sudu, onda naučimo da upravo Bečka konvencija, koja je našem ugovoru na početku davala na težini i značaju, predviđa i određene izuzetke te se ne primjenjuje na baš sve slučajeve. Pa onda još, ako ta međunarodna pravila nisu zaštitila naša prava onako kako smo zamišljali prilikom ugovaranja primjene, šta onda?

Zdravorazumski razmišljajući u pravcu zaštite ličnih interesa, prije ugovaranja primjene nekakvih odredaba bilo bi poželjno poznavati iste, a što nažalost nije slučaj.

U tom smislu, Bečka konvencija upravo i postoji da bi obezbijedila jednaku zaštitu interesa obe ugovorne strane, ali najprije da bi zaštitila i unaprijedila razvoj  međunarodne trgovine.

Pitanje je sa stanovišta međunarodnih odnosa, koliko je interes pojedinca, odnosno privrednog društva bitniji u odnosu na interese međunarodne trgovine i značaja koji ona ima na međunarodnom planu?

Autor: Nataša Škrbić

e-mail: snatasa@afsajic.com

Napišite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena sa *

PRIMJENA BEČKE KONVENCIJE O MEĐUNARODNOJ PRODAJI ROBA

Datum objave: Utorak, Juli 25, 2017
Objavljeno u Blog
14-l

Bečka konvencija o međunarodnoj prodaji roba donesena je 1969. godine, a na pravnu snagu stupila je 1980. godine. U Bosni i Hercegovini  konvencija se primjenjuje po osnovu sukcesije zakona i međunarodnih ugovora preuzetih iz bivše SFRJ.

Primjena konvencije odnosi se na ugovore o prodaji robe zaključenih između strana koja imaju svoja sjedišta na teritorijama različitih država, i to samo u slučaju kada su to države ugovornice (potpisale i ratifikovale konvenciju) ili kada pravila međunarodnog privatnog prava upućuju na primjenu prava jedne od država ugovornica.

Osnovni cilj donošenja konvencije bila je regulacija pitanja međunarodnog elementa u prodaji roba a koja na adekvatan način nisu riješena pozitivnim zakonodavstvima zemalja učesnica, sa jedne strane i doprinos razvoju međunarodne trgovine na zadovoljstvo zemalja učesnica, sa druge strane. Naravno, sama konvencija ne reguliše sva pitanja konkretne oblasti već samo ona koja smatra da su od značaja.

U preostalom dijelu ista upućuje na primjenu međunarodnih običaja i opštih načela, odnosno na primjenu mjerodavnog prava prema pravilima međunarodnog privatnog prava.

Međutim, neke ugovorne strane prilikom zaključenja ugovora o prodaji roba sa međunarodnim elementima, ugovaraju primjenu ove konvecije smatrajući da samom ugovoru veći značaj daju ukoliko odrede da će se na odredbe predmetnog ugovora primjenivati odredbe Bečke konvencije o međunarodnoj prodaji roba, i to još pred međunarodnom arbitražom.

Naravno, logično je da prilikom zaključenja ugovora i ugovaranja primjene određenog prava ili konvencije, poznajete sadržaj i primjenu iste, kao i posledice primjene iste.

Pa tako, kada dođemo u situaciju da svoja prava moramo ostvarivati na sudu, onda naučimo da upravo Bečka konvencija, koja je našem ugovoru na početku davala na težini i značaju, predviđa i određene izuzetke te se ne primjenjuje na baš sve slučajeve. Pa onda još, ako ta međunarodna pravila nisu zaštitila naša prava onako kako smo zamišljali prilikom ugovaranja primjene, šta onda?

Zdravorazumski razmišljajući u pravcu zaštite ličnih interesa, prije ugovaranja primjene nekakvih odredaba bilo bi poželjno poznavati iste, a što nažalost nije slučaj.

U tom smislu, Bečka konvencija upravo i postoji da bi obezbijedila jednaku zaštitu interesa obe ugovorne strane, ali najprije da bi zaštitila i unaprijedila razvoj  međunarodne trgovine.

Pitanje je sa stanovišta međunarodnih odnosa, koliko je interes pojedinca, odnosno privrednog društva bitniji u odnosu na interese međunarodne trgovine i značaja koji ona ima na međunarodnom planu?

Autor: Nataša Škrbić

e-mail: snatasa@afsajic.com