Kakvu korist od osiguranja advokata od profesionalne odgovornosti mogu imati korisnici njihovih usluga?

Datum objave: Ponedjeljak, Septembar 5, 2016
Objavljeno u Blog
lady-justice-1-720x480

Zakonom o advokaturi Republike Srpske iz septembra 2015. godine propisano je da za štetu (pretpostavljamo svojim klijentima) advokat odgovara po opštim pravilima o odgovornosti za štetu, a dužan je da zaključi ugovor o osiguranju od profesionalne odgovornosti. Najniža suma osiguranja po pojedinom slučaju iznosi 250.000,00 KM za advokata odnosno 500.000,00 KM za advokatska ortačka društva. Rok za zaključenje ugovora o osiguranju, u skladu sa odredbama novog Zakona o advokaturi, istekao je krajem januara 2016. godine.

Nakon što su advokati u Republici Srpskoj ispunili obavezu zaključenja ugovora o osiguranju od profesionalne odgovornosti postavlja se pitanje šta to znači za korisnike njihovih usluga, odnosno kakvu korist od osiguranja advokata od profesionalne odgovonosti mogu imati korisnici njihovih usluga?

Da bi odgovorili na ovo pitanje prvo moramo da utvrdimo ko od onih koji pružaju advokatske usluge nema obavezu da se osigura od profesionalne odgovornosti. To su, prije svega, advokatska društva sa ograničenom odgovornošću za koja zakonodavac, iz samo njemu znanih razloga, nije propisao obavezu osiguranja od profesionalne odgovornosti. Zatim, to su ispostave stranih advokatskih firmi, koje se bez odobrenja, kršeći propise i Republike Srpske i zemalja iz kojih dolaze, bave advokaturom u Republici Spskoj. I na kraju to su razne domaće konsultantske, knjigovodstvene, revizorske, pa i nadripisarske firme/kancelarije koje se bave nekom od djelatnosti koje je Zakon o advokaturi u članu 3. definisao kao advokatske (najčešće je tu riječ o davanju savjeta i mišljenja odnosno sastavljanju podnesaka, ugovora ili nekih dokumenata, mada se dešava da takva lica i zastupaju, naravno nezakonito, stranke u nekom upravnom postupku ili čak postupku upisa u sudski registar). Dakle, sva ova lica nemaju obavezu da se osiguraju od štete koju vam učine obavljajući advokatske poslove za koje ste ih angažovali. Da bude još gore, za razliku od advokatskih kancelarija  i advokatskih ortačkih društva, sve te tri grupe (dakle, niti advokatska društva sa ograničemom odgovornošću, niti ispostave stranih advokatskih firme, niti domaće konsultantske/knjigovodstvene/revizorske firme) ne odgovaraju za štetu koju vam učine cjelokupnom svojom imovinom, već isključivo svojim osnovnim kapitalom koji najčešće iznosi 1 KM, odnosno 2.000 KM za firme koje su registrovane prije nekoliko godina.

Većina osiguravajućih društava u Republici Srpskoj i FBiH koji se bave osiguranjem advokata od profesionalne odgovornosti isključuju iz osiguranja štete koje su rezultat namjere advokata ili njegove grube nepažnje. Uzmemo li da su nam jasne situacije kad advokat namjerno učini štetu svom klijentu (mada ni to neće uvijek biti slučaj), ostaje nejasno kad će se neki propust advokata smatrati grubom, a kad običnom nepažnjom. Ako advokat propusti da u roku izjavi žalbu ili da ode na ranije zakazano ročište, pa usljed toga njegov klijent pretrpi štetu, da li se takvo propuštanje advokata može smatrati samo običnom nepažnjom ili je riječ o gruboj nepažnji? Da li se advokatu takva nepažnja može tolerisati kao da je riječ o običnom čovjeku ili se od advokata očekuje da rad u svojoj kancelariji odnosno advokatskom društvu organizuje tako da mu se navedeni propusti ne smiju dešavati? Odgovore na ova pitanja može dati samo sudska praksa, pogotovo ako se ima u vidu da će osiguravajuća društva, po prirodi stvari da bi izbjegla plaćanja šteta, stajati na stanovištu da takva propuštanja advokata predstavljaju grubu nepažnju.

 Osiguranje od profesionalne odgovornosti advokata pokriva i štete koje su posljedice lošeg ili pogrešnog zastupanja. Međutim, kod naplate takvih šteta klijenti će se susresti sa problemom da dokažu ne samo da ga je advokat loše zastupao već i da bi spor ili postupak imao po njega drugačiji ishod da ga je advokat zastupao na pravilan način. U većini slučajeva (osim drastičnih kao što je npr. neizjavljivanje prigovora zastarjelosti potraživanja u parničnom postupku) to će biti gotovo nemoguće dokazati. Naime, da bi se uspjelo u parničnom postupku vođenom radi naplate takve štete moralo bi se, najvjerovatnije vještačenjem, dokazati da bi po oštećenog ishod spora bio drugačiji da ga je njegov advokat pravilno zastupao. U ovom  momentu niti postoje vještaci koji bi takve situacije vještačili (pretpostavljam da bi to morali biti stalni sudski vještaci pravne struke, ne isključujući da takva vještačenja obavljaju i advokati), niti bi bilo ko mogao tvrditi da bi neka sudska odluka bila drugačija da je postupak drugačije vođen, osim eventualno sudija koji su tu odluku donijeli.

Dakle, možemo zaključiti da od ovakvog osiguranja advokata od profesionalne odgovornosti njihovi klijenti neće imati gotovo nikakve koristi. Klijentima, prije svega, treba osiguranje u slučajevima kada im njihovi advokati namjerno, pa i grubom nepažnjom, učine štetu, a takve slučajeve naša osiguravajuća društva ne pokrivaju niti se može očekivati da će prihvatiti da ih pokrivaju bez dodatnih garancija koje će zahtijevati od svojih osiguranika (advokata). Stoga klijentima kao jedina garancija ostaje odgovornost advokata, zajedničkih advokatskih kancelarija i advokatskih ortačkih društava koji odgovaraju cjelokupnom ličnom imovinom njihovih vlasnika/ortaka. Ovdje se još jednom pokazuje pogrešno opredjeljenje zakonodavca da omogući obavljanje advokatskih poslova i advokatskim društvima sa ograničenom odgovornošću u kojima ne postoji nikakva lična imovinska odgovornost advokata-vlasnika tih društava, već za obaveze odgovora isključivo to društvo sa ograničenom odgovornoću svojom imovinom i osnovnim kapitalom koji može biti i vrijednosti 1 KM.

Autor:

Aleksandar Sajić, advokat

E-mail: aleksandar@afsajic.com

Napišite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena sa *

Kakvu korist od osiguranja advokata od profesionalne odgovornosti mogu imati korisnici njihovih usluga?

Datum objave: Ponedjeljak, Septembar 5, 2016
Objavljeno u Blog
lady-justice-1-720x480

Zakonom o advokaturi Republike Srpske iz septembra 2015. godine propisano je da za štetu (pretpostavljamo svojim klijentima) advokat odgovara po opštim pravilima o odgovornosti za štetu, a dužan je da zaključi ugovor o osiguranju od profesionalne odgovornosti. Najniža suma osiguranja po pojedinom slučaju iznosi 250.000,00 KM za advokata odnosno 500.000,00 KM za advokatska ortačka društva. Rok za zaključenje ugovora o osiguranju, u skladu sa odredbama novog Zakona o advokaturi, istekao je krajem januara 2016. godine.

Nakon što su advokati u Republici Srpskoj ispunili obavezu zaključenja ugovora o osiguranju od profesionalne odgovornosti postavlja se pitanje šta to znači za korisnike njihovih usluga, odnosno kakvu korist od osiguranja advokata od profesionalne odgovonosti mogu imati korisnici njihovih usluga?

Da bi odgovorili na ovo pitanje prvo moramo da utvrdimo ko od onih koji pružaju advokatske usluge nema obavezu da se osigura od profesionalne odgovornosti. To su, prije svega, advokatska društva sa ograničenom odgovornošću za koja zakonodavac, iz samo njemu znanih razloga, nije propisao obavezu osiguranja od profesionalne odgovornosti. Zatim, to su ispostave stranih advokatskih firmi, koje se bez odobrenja, kršeći propise i Republike Srpske i zemalja iz kojih dolaze, bave advokaturom u Republici Spskoj. I na kraju to su razne domaće konsultantske, knjigovodstvene, revizorske, pa i nadripisarske firme/kancelarije koje se bave nekom od djelatnosti koje je Zakon o advokaturi u članu 3. definisao kao advokatske (najčešće je tu riječ o davanju savjeta i mišljenja odnosno sastavljanju podnesaka, ugovora ili nekih dokumenata, mada se dešava da takva lica i zastupaju, naravno nezakonito, stranke u nekom upravnom postupku ili čak postupku upisa u sudski registar). Dakle, sva ova lica nemaju obavezu da se osiguraju od štete koju vam učine obavljajući advokatske poslove za koje ste ih angažovali. Da bude još gore, za razliku od advokatskih kancelarija  i advokatskih ortačkih društva, sve te tri grupe (dakle, niti advokatska društva sa ograničemom odgovornošću, niti ispostave stranih advokatskih firme, niti domaće konsultantske/knjigovodstvene/revizorske firme) ne odgovaraju za štetu koju vam učine cjelokupnom svojom imovinom, već isključivo svojim osnovnim kapitalom koji najčešće iznosi 1 KM, odnosno 2.000 KM za firme koje su registrovane prije nekoliko godina.

Većina osiguravajućih društava u Republici Srpskoj i FBiH koji se bave osiguranjem advokata od profesionalne odgovornosti isključuju iz osiguranja štete koje su rezultat namjere advokata ili njegove grube nepažnje. Uzmemo li da su nam jasne situacije kad advokat namjerno učini štetu svom klijentu (mada ni to neće uvijek biti slučaj), ostaje nejasno kad će se neki propust advokata smatrati grubom, a kad običnom nepažnjom. Ako advokat propusti da u roku izjavi žalbu ili da ode na ranije zakazano ročište, pa usljed toga njegov klijent pretrpi štetu, da li se takvo propuštanje advokata može smatrati samo običnom nepažnjom ili je riječ o gruboj nepažnji? Da li se advokatu takva nepažnja može tolerisati kao da je riječ o običnom čovjeku ili se od advokata očekuje da rad u svojoj kancelariji odnosno advokatskom društvu organizuje tako da mu se navedeni propusti ne smiju dešavati? Odgovore na ova pitanja može dati samo sudska praksa, pogotovo ako se ima u vidu da će osiguravajuća društva, po prirodi stvari da bi izbjegla plaćanja šteta, stajati na stanovištu da takva propuštanja advokata predstavljaju grubu nepažnju.

 Osiguranje od profesionalne odgovornosti advokata pokriva i štete koje su posljedice lošeg ili pogrešnog zastupanja. Međutim, kod naplate takvih šteta klijenti će se susresti sa problemom da dokažu ne samo da ga je advokat loše zastupao već i da bi spor ili postupak imao po njega drugačiji ishod da ga je advokat zastupao na pravilan način. U većini slučajeva (osim drastičnih kao što je npr. neizjavljivanje prigovora zastarjelosti potraživanja u parničnom postupku) to će biti gotovo nemoguće dokazati. Naime, da bi se uspjelo u parničnom postupku vođenom radi naplate takve štete moralo bi se, najvjerovatnije vještačenjem, dokazati da bi po oštećenog ishod spora bio drugačiji da ga je njegov advokat pravilno zastupao. U ovom  momentu niti postoje vještaci koji bi takve situacije vještačili (pretpostavljam da bi to morali biti stalni sudski vještaci pravne struke, ne isključujući da takva vještačenja obavljaju i advokati), niti bi bilo ko mogao tvrditi da bi neka sudska odluka bila drugačija da je postupak drugačije vođen, osim eventualno sudija koji su tu odluku donijeli.

Dakle, možemo zaključiti da od ovakvog osiguranja advokata od profesionalne odgovornosti njihovi klijenti neće imati gotovo nikakve koristi. Klijentima, prije svega, treba osiguranje u slučajevima kada im njihovi advokati namjerno, pa i grubom nepažnjom, učine štetu, a takve slučajeve naša osiguravajuća društva ne pokrivaju niti se može očekivati da će prihvatiti da ih pokrivaju bez dodatnih garancija koje će zahtijevati od svojih osiguranika (advokata). Stoga klijentima kao jedina garancija ostaje odgovornost advokata, zajedničkih advokatskih kancelarija i advokatskih ortačkih društava koji odgovaraju cjelokupnom ličnom imovinom njihovih vlasnika/ortaka. Ovdje se još jednom pokazuje pogrešno opredjeljenje zakonodavca da omogući obavljanje advokatskih poslova i advokatskim društvima sa ograničenom odgovornošću u kojima ne postoji nikakva lična imovinska odgovornost advokata-vlasnika tih društava, već za obaveze odgovora isključivo to društvo sa ograničenom odgovornoću svojom imovinom i osnovnim kapitalom koji može biti i vrijednosti 1 KM.

Autor:

Aleksandar Sajić, advokat

E-mail: aleksandar@afsajic.com