MOŽE LI SE OD SPORTA ŽIVJETI?

Datum objave: Utorak, Novembar 14, 2017
Objavljeno u Blog
Sports_ball__twitter_

Da je fudbal najvažnija sporedna stvar u svijetu i da su uopšte sportski programi i dešavanja najpopularniji i najposjećeniji potvrdiće vam svaki treći građanin u Bosni i Hercegovini.

Bavljenje sportom generalno je nešto je sto se preporučuje a sport u svakoj državi predstavlja oblast kojoj se posvećuje poseban vid pažnje u vidu podsticanja i ulaganja u mlade sportiste, sportske kapacitete i infrastrukturu.

Kako je sport u Bosni i Hercegovini označen kao posebna oblast u koju se vrši konstantno ulaganje ipak se mora priznati da je to ulaganje nedovoljno u smislu da su mnogi sportovi i takmičenja i dalje organizovani amaterski. Razlog tome jeste i činjenica da kod nas sport ne donosi zaradu i profit kao u drugim dijelovima Evrope. Stoga ni sportisti kod nas nisu cijenjeni (koliko zaslužuju) ,a povrh svega najmanje pažnje u svemu tome pridaje se zaštiti prava sportista.

Sport i sportisti su pojave kojom se države predstavljaju drugima u svijetu a na osnovu uspjeha i ponašanja sportista neke zemlje 50% građana formira sliku o nekoj nepoznatoj državi. Pored nesumnjive zarade to je takođe jedan od razloga da države podstiču razvoj sporta.

Prekretnica u životu svakog sportiste je period od 15-te do 18-te godine kada djeca odlučuju da li da se dalje obrazuju (idu na fakultet) ili da se posvete sportu i svoje bavljenje sportom podignu na jedan ozbiljniji profesionalniji nivo. Za to im je naravno potrebna podrška države koju oni kod nas nemaju. Realno gledajući svaki roditelj će svoje dijete prije savjetovati da se posveti učenju i školi, nego sportu, jer se u našoj državi ne može živjeti od sporta. Rijetki su oni koji to uspiju. U pitanju je preživljavanje iz godine u godinu do nekih 35 godina a šta poslije toga? Ovdje se prvenstveno misli na sportiste a poslije njih i na sve sportske radnike.

Problem predstavlja i to kako naplatiti svoju teško zarađenu platu od klubova i sportskih organizacija koje su nerijetko u lošoj materijalno-finansijskoj situaciji.

Mora se priznati (čast izuzecima) da je u Bosni i Hercegovini najveći broj amaterskih sportskih klubova i organizacija a time i amaterskih ugovora između sportista i klubova. Ugovori koje sportisti (amateri i profesionalci) zaključuju najčešće sadrže one osnovne i obavezne dijelove u smislu imena ugovornih strana, vremenskog perioda na koji se zaključuje ugovor te finansijske nadoknade. I pored te “jednostavnosti” ugovora svaki sportista koji ima zaključen ugovor sa sportskom organizacijom ima određena prava.

Najčešći slučajevi su da klubovi u kojima sportisti nastupaju ugovorno vežu sportiste ali da se ne pridržavaju ugovornih obaveza i vrlo često ne isplaćuju ugovorene zarade svojim članovima. U svijetu je to regulisano na način da svjetske sportske federacije preko nacionalnih saveza kontrolišu, prate i utiču na klubove u smislu da im ne dozvoljavaju da se takmiče ukoliko ne izmire dugovanja prema sportistima (igračima) ali kod nas se malo ko od sportista odlučuje na taj korak i zaštitu.

Nemamo posebno uređen sistem zaštite sportista ali to ne znači da sportisti nemaju pravo na sudsku ili bilo koju drugu zaštitu. Sudska zaštita sportista u pogledu naplate njihovih potraživanja od klubova, jeste spora ali je efikasna u smislu da do naplate dolazi u više od 90% slučajeva.

Ono što bi svaki sportista trebao uraditi kad se nađe u ovakvoj situaciji jeste da pokuša mirnim putem (u sportskom duhu) riješiti sve nesporazume sa klubom, obratiti se i usmeno i pismeno rukovodstvu kluba, nakon toga i nadležnom savezu, a ako nakon toga ne dođe do dogovora sa predstavnicima kluba pokrenuti sudski spor i naplatu potraživanja.

Kako bi se zaštitio sportista i da bi generalno došlo do poboljšanja situacije u sportu, prvi korak bio bi donošenje novog Zakona o sportu u kojem je potrebno regulisati i zaštitu sportista na jedan jednostavan, brz i efikasan način ili bar predvidjeti veću odgovornost i obavezu klubova i sportskih organizacija prema sportistima i sportskim radnicima.

Ovim potezom država bi podstakla mlade ljude na bavljenje sportom, na stvaranje većeg broja profesionalnih sportista koji bi istim bilo jedino zanimanje i jedni vid prihoda imali bi u sportu i iz sporta.

Na kraju postavlja se pitanje kada će i da li naša država može pružiti tu sigurnost sportistima ili bar postoji li neki plan za poboljšanje stanja u narednom periodu?

Autor: Željko Vlačić, zeljko@afsajic.com

Napišite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena sa *

MOŽE LI SE OD SPORTA ŽIVJETI?

Datum objave: Utorak, Novembar 14, 2017
Objavljeno u Blog
Sports_ball__twitter_

Da je fudbal najvažnija sporedna stvar u svijetu i da su uopšte sportski programi i dešavanja najpopularniji i najposjećeniji potvrdiće vam svaki treći građanin u Bosni i Hercegovini.

Bavljenje sportom generalno je nešto je sto se preporučuje a sport u svakoj državi predstavlja oblast kojoj se posvećuje poseban vid pažnje u vidu podsticanja i ulaganja u mlade sportiste, sportske kapacitete i infrastrukturu.

Kako je sport u Bosni i Hercegovini označen kao posebna oblast u koju se vrši konstantno ulaganje ipak se mora priznati da je to ulaganje nedovoljno u smislu da su mnogi sportovi i takmičenja i dalje organizovani amaterski. Razlog tome jeste i činjenica da kod nas sport ne donosi zaradu i profit kao u drugim dijelovima Evrope. Stoga ni sportisti kod nas nisu cijenjeni (koliko zaslužuju) ,a povrh svega najmanje pažnje u svemu tome pridaje se zaštiti prava sportista.

Sport i sportisti su pojave kojom se države predstavljaju drugima u svijetu a na osnovu uspjeha i ponašanja sportista neke zemlje 50% građana formira sliku o nekoj nepoznatoj državi. Pored nesumnjive zarade to je takođe jedan od razloga da države podstiču razvoj sporta.

Prekretnica u životu svakog sportiste je period od 15-te do 18-te godine kada djeca odlučuju da li da se dalje obrazuju (idu na fakultet) ili da se posvete sportu i svoje bavljenje sportom podignu na jedan ozbiljniji profesionalniji nivo. Za to im je naravno potrebna podrška države koju oni kod nas nemaju. Realno gledajući svaki roditelj će svoje dijete prije savjetovati da se posveti učenju i školi, nego sportu, jer se u našoj državi ne može živjeti od sporta. Rijetki su oni koji to uspiju. U pitanju je preživljavanje iz godine u godinu do nekih 35 godina a šta poslije toga? Ovdje se prvenstveno misli na sportiste a poslije njih i na sve sportske radnike.

Problem predstavlja i to kako naplatiti svoju teško zarađenu platu od klubova i sportskih organizacija koje su nerijetko u lošoj materijalno-finansijskoj situaciji.

Mora se priznati (čast izuzecima) da je u Bosni i Hercegovini najveći broj amaterskih sportskih klubova i organizacija a time i amaterskih ugovora između sportista i klubova. Ugovori koje sportisti (amateri i profesionalci) zaključuju najčešće sadrže one osnovne i obavezne dijelove u smislu imena ugovornih strana, vremenskog perioda na koji se zaključuje ugovor te finansijske nadoknade. I pored te “jednostavnosti” ugovora svaki sportista koji ima zaključen ugovor sa sportskom organizacijom ima određena prava.

Najčešći slučajevi su da klubovi u kojima sportisti nastupaju ugovorno vežu sportiste ali da se ne pridržavaju ugovornih obaveza i vrlo često ne isplaćuju ugovorene zarade svojim članovima. U svijetu je to regulisano na način da svjetske sportske federacije preko nacionalnih saveza kontrolišu, prate i utiču na klubove u smislu da im ne dozvoljavaju da se takmiče ukoliko ne izmire dugovanja prema sportistima (igračima) ali kod nas se malo ko od sportista odlučuje na taj korak i zaštitu.

Nemamo posebno uređen sistem zaštite sportista ali to ne znači da sportisti nemaju pravo na sudsku ili bilo koju drugu zaštitu. Sudska zaštita sportista u pogledu naplate njihovih potraživanja od klubova, jeste spora ali je efikasna u smislu da do naplate dolazi u više od 90% slučajeva.

Ono što bi svaki sportista trebao uraditi kad se nađe u ovakvoj situaciji jeste da pokuša mirnim putem (u sportskom duhu) riješiti sve nesporazume sa klubom, obratiti se i usmeno i pismeno rukovodstvu kluba, nakon toga i nadležnom savezu, a ako nakon toga ne dođe do dogovora sa predstavnicima kluba pokrenuti sudski spor i naplatu potraživanja.

Kako bi se zaštitio sportista i da bi generalno došlo do poboljšanja situacije u sportu, prvi korak bio bi donošenje novog Zakona o sportu u kojem je potrebno regulisati i zaštitu sportista na jedan jednostavan, brz i efikasan način ili bar predvidjeti veću odgovornost i obavezu klubova i sportskih organizacija prema sportistima i sportskim radnicima.

Ovim potezom država bi podstakla mlade ljude na bavljenje sportom, na stvaranje većeg broja profesionalnih sportista koji bi istim bilo jedino zanimanje i jedni vid prihoda imali bi u sportu i iz sporta.

Na kraju postavlja se pitanje kada će i da li naša država može pružiti tu sigurnost sportistima ili bar postoji li neki plan za poboljšanje stanja u narednom periodu?

Autor: Željko Vlačić, zeljko@afsajic.com