RADNO PRAVO – FLEKSIBILNO RADNO VRIJEME I RAD NA DALJINU

Datum objave: Petak, Decembar 23, 2016
Objavljeno u 2016
21127-improve-your-time-management-skills-at-work

U okviru ovogodišnjeg Kongresa advokata ( Union Internationale des Avocats – UIA ) održanog u Budimpeši, u periodu od 28.10. do 01.11.2016. godine, jednom od održanih sesija obuhvaćeno je i radno pravo.
U okviru ove sesije akcenat je stavljen na fleksibilno radno vrijeme i rad na daljinu, kao i pojavne oblike fleksibilnog radnog radnog vremena.
Učešće u ovoj sesiji uzelo je ukupno 9 (devet) europskih zemalja, a koje su iznijele zakonsku regulativu radnog prava zemalja iz kojih dolaze u dijelu fleksibilnog radnog vremena i rada na daljinu.
Činjenici razvoja fleksibilnog radnog vremena i rada na daljinu u obliku kakav danas postoji doprinio je upravo razvoj tehnologije, kao i sama dostupnost sredstava i oblika komunikacije, te posebno razvijena svijest o balansu između posla i rada te privatnog života sa druge strane. U ranijoj praksi trend je bio da su žene više insistirale na fleksibilnom radnom vremenu i radu na daljinu, ali se taj trend počeo mijenjati te je sve više muškaraca koji imaju potrebu za ovim oblicima rada.
S tim u vezi, istaknuto je da svaki radnik ima pravo ( u Velikoj Britaniji se ovo pravo tretira kao ustavno pravo ) da svom poslodavcu predloži izmjenu ugovora u radu u smislu da zahtijeva fleksibilno radno vrijeme. Naravno, u određenim zemljama ovaj zahtjev uslovljen je prethodnim određenim vremenskim periodom provedenim na radu kod poslodavca. Međutim, ovo pravo na podnošenje zahtjeva da se radi fleksibilno, ne znači obavezu poslodavca da taj zahtjev radnika i usvoji. U tom smislu poslodavac bi prilikom odlučivanja o podnesenom zahtjevu za fleksibilno radno vrijeme trebao da uzme u obzir činjenice kao što su nastanak dodatnih troškova, uticaj na kvantitet i kvalitet rada, mogućnost reorganizacije rada sa postojećom radnom snagom, planirane promjene u strukturi rada i slično.
Fleksibilno radno vrijeme podrazumijeva pravo da radnik izabere kada radi u toku jedne radne sedmice ili radnog dana, mada određena zakonodavstva određuju tzv. core period, odnosno period / dan u toku radne sedmice u kojem radnici moraju raditi, a preostali dio predstavlja tzv. flexi time,  odnosno vrijeme kada radnici biraju kada rade kako bi ispunili ukupnu dnevnu, sedmičnu ili mjesečnu satnicu.
Kao pojavni oblici flexi time u praksi su se javili aranžmani podjele posla između dva ili više radnika koji moraju raditi u različitim periodima; rad u smjenama; privremeni i povremeni poslovi; term-time rad, odnosno radnici koji sa poslodavcem imaju zaključen ugovor na neodeđeno vrijeme ali mogu uzeti plaćeno/neplaćeno odsustvo za vrijeme školskih praznika; skraćeni sati; raspoređeni sati; zamjena smjena između radnika.
„Zero hours contracts“  su posebna vrsta ugovora koja se javlja kod fleksibilnog radnog vremena i tretiraju se kao „usputni“ dogovori između poslodavca i pojedinca koje ne karakteriše uzajamnost obaveze između poslodavca i radnika, odnosno istim nije određen broj sati koje radnik mora da radi. Ovaj ugovor pogodan je za određene situacije, uključujući sezonske poslove, da bi se pokrila nepredviđena odsustva ili za posebne događaje te se isti ne bi trebali koristiti kao trajno rješenje u odnosima između radnika i poslodavca.
S druge strane, rad na daljinu podrazumijeva svaki rad bilo gdje, osim u prostorijama poslodavca.  Smatra se da ovaj oblik rada povećava produktivnost radnika, omogućava veću fleksibilnost i poboljšanje balansa između posla i privatnog života, jer su upravo radnici u mogućnosti da sami odrede gdje i kada rade, dok s’ druge strane smanjuju se fiksni troškovi te se privlači i zadržava različita radna snaga.
Naravno, ovaj oblik rada ima i određene nedostatke koji se prvenstveno ogledaju u činjenici da je poslodavcu otežano da upravlja i nadgleda radnike, odnosno  poslodavac mora da radniku obezbjedi sigurnost i zaštitu na onom mjestu na kojem vrši rad a što bi mu uveliko bilo lakše da se rad obavlja u njegovim prostorijama, zatim da obezbjedi i izvrši procjenu i zaštitu podataka do kojih radnik dolazi  u procesu rada kao i način na koji se radnik koristi ovim podacima. U tom smislu, kako zaštita ličnih podataka sve više dobija na značaju kako u stranim zakonodavstvima, tako i u domaćoj legislativi, zasigurno je da će ovaj dio rada na daljinu značajno otežati sprovođenje istog u praksi.
U svakom slučaju, stav je zemalja učesnica da radniku na daljinu moraju biti obezbjeđena sva prava koja ima i radnik koji radi u prostorijama poslodavca, prije svega socijalno osiguranje, bolovanje, porodiljsko odsustvo za majku i porodiljski dopust za oca, te s druge strane pravo na određeno radno vrijeme (broj radnih sati u sedmici), pravo na pauzu u toku radnog vremena, komunikaciju sa drugim zaposlenim i nadređenim i sl.
Imajući u vidu navedeno kao i karakteristike fleksibilnog radnog vremena i rada na daljinu evidentno je da evropske zemlje i zemlje anglosaksonskog pravnog sistema teže sve više da rad prilagode potrebama modernog razvoja i ubrzanog tempa života, u korist kako radnika tako i poslodavca.
Naravno, konkretne oblike rada potrebno je uskladiti sa potrebama prava radnika na privatnost i porodični život, zatim sa mogućim pojavama polne diskriminacije i trendu sve veće zaštite ličnih podataka. U tom smislu, fleksibilno radno vrijeme i rad na daljinu će se u budućnosti mijenjati i prilagođavati potrebama razvoja modernog društva, a što će Advokatska firma „Sajić“ pratiti na budućim Kongresima i drugim međunarodnim seminarima.

Kontakt osoba: Nataša Škrbić, e-mail: snatasa@afsajic.com