TAKSA ILI NIŠTA

Datum objave: Srijeda, Novembar 8, 2017
Objavljeno u Blog
win

Blago onom ko se tuđom štetom opameti, a teško onom koji svojom mora. Narodna poslovica. Ko god je od nas imao posla sa javnim nabavkama, a imalo nas je dosta, zna da je ovo uveliko tačno.

Uz svo dužno poštovanje i držanje slova zakona i podzakonskih propisa. Komplikovana legislativa ili jednostavnim rječnikom rečeno – šuma strogih odredbi koje često nisu dovoljno jasne, svakodnevno uzima svoj danak. Međutim, tema ovog teksta je jedno drugo bitno pitanje u vezi sa postupkom javnih nabavki, a to je pitanje žalbe u postupku javne nabavke. Konkretno, žalbeni postupak pred Kancelarijom za razmatranje žalbi (u daljem tekstu: Kancelarija).

Iako je to skoro već svima jasno, nije loše ponoviti da se u slučaju da je neki ponuđač nezadovoljan tokom postupka javne nabavke, može žaliti ugovornom organu, a ukoliko ugovorni organ smatra da blagovremena i dopuštena žalba nije osnovana, proslijediće je zajedno sa svojim izjašnjenjem Kancelariji za razmatranje žalbi na konačnu odluku.

Zvuči jednostavno i logično. Trebalo bi da je i u praksi tako. Međutim, kao što to često nažalost biva, stvarnost (praksa) se razlikuje od željenog normativnog okvira ili onoga što je zakonodavac imao u vidu. Jedan od uslova za postupak pred Kancelarijom jeste plaćena naknada za žalbeni postupak. Jedna od novina ovog Zakona o javnim nabavkama jeste da su određene izuzetno visoke takse u slučaju žalbe, čime je navodno trebalo da se postigne veća disciplina i spriječi olako i neozbiljno izjavljivanje žalbi koje bi ometale rad ugovornog organa, dakle javnih preduzeća generalno, što bi potencijalno moglo dovesti do velikih problema u njihovom nesmetanom funkcionisanju. Iako ovakvo rješenje i objašnjenje zvuči sasvim opravdano, ono ima svoju drugu stranu koja je skoro pa neprihvatljiva. Skoro, jer zasad nema druge mogućnosti. Naravno, tu je pitanje vođenja upravnog spora, ali akcenat je ovaj put na upravnom postupku.

Naime, kao što je već rečeno, uslov za vođenje postupka pred Kancelarijom jeste da je plaćena naknada za žalbeni postupak, u suprotnom, ukoliko to nije učinjeno, Kancelarija će žalbu odbaciti i neće o njoj odlučivati u meritumu, dakle po razlozima koji se u žalbi navode. Podsjećanja radi, naknada se kreće u iznosima od 500,00 KM do 10.000,00 KM, zavisno od procijenjene vrijednosti nabavke. Na ovaj način, učesnicima u postupku javne nabavke direktno se uskraćuje mogućnost pravne zaštite, zbog neplaćene takse. Ni manje ni više. Ustav Republike Srpske određuje:

Član 16.

 Svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava u postupku pred sudom i drugim državnim organom i organizacijom.

 Svakome je zajamčeno pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se rješava o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu.

 Ustav je dakle jasan. Zagarantovano je pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo. Ustav ne predviđa neplaćene takse kao razlog da se ovo pravo uskrati.

Evropska konvencija zazaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja se direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, propisuje:

Član 13

Pravo na djelotvorni pravni lijek

Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđeni u ovoj Konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu.

 A Zakon o javnim nabavkama propisuje (član 106. I 108.) da je žalilac obavezan uplatiti naknadu za pokretanje žalbenog postupka, u slučaju da ova naknada nije uplaćena Kancelarija će žalbu odbaciti kao neurednu.

Pravni lijek je ovakvim postupanjem uskraćen. Postavlja se opravdano pitanje ustavnosti ovakvih odredbi u Zakonu o javnim nabavkama. Pogotovo što neplaćena taksa ne može ni u jednoj savremenoj, civilizovanoj i pravno uređenoj državi biti razlog za uskraćivanje pravne zaštite. Pogotovo još dodatno što bi se taj problem mogao lako riješiti putem naloga od strane Poreske uprave i prinudnom naplatom. Ni sudovi ne odbacuju tužbe zbog toga što taksa na tužbu nije unaprijed plaćena ili taksa na prijedlog za izvršenje. Ovo se rješava posredstvom Poreske uprave. U krajnjem slučaju, obaveza na plaćanje takse u nekim slučajevima i zastari, što je svakako manje zlo nego da se nekom uskrati pravo na zaštitu. Nadalje, u Zakonu o javnim nabavkama se na jednom mjestu (član 105. I 106.) navodi administrativna taksa, dok se na drugom (član 108.) navodi naknada za pokretanje žalbenog postupka, a zapravo je riječ o istom iznosu. Time se u određenoj mjeri zamagljuje ono što je očigledno. Nije u pitanju taksa, nego naknada. Naizgled. Pa onda nije u pitanju ni odbacivanje žalbe zbog takse.

U pitanju je u svakom slučaju umanjenje zagarantovanih prava. Prava na žalbu, prava na djelotvoran pravni lijek.

Ovaj Zakon je u primjeni već određeno vrijeme (2 godine) i novine koje sadrži zaživjele su u praksi. To ne znači da ono što je loše, treba nastaviti njegovati.

Bolje se od pola puta vratiti nego rđavim do kraja ići. To je još jedna narodna poslovica koju bismo mogli uzeti u obzir u pogledu ovog problema, jer kome pravo služi ako ne onima na koje se odnosi?

Poštovati slovo zakona, jeste opcija koja nema zamjenu. Za loše odredbe opcija zamjene postoji.

U tom duhu sa još jednom narodnom poslovicom: Bolje ikad nego nikad.

Autor: Milica Karadža, milica@afsajic.com

Komentar za "TAKSA ILI NIŠTA"


    Warning: call_user_func() expects parameter 1 to be a valid callback, function 'custom_comments_callback' not found or invalid function name in /home/advokat/public_html/wp-includes/comment-template.php on line 1627

Napišite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena sa *

TAKSA ILI NIŠTA

Datum objave: Srijeda, Novembar 8, 2017
Objavljeno u Blog
win

Blago onom ko se tuđom štetom opameti, a teško onom koji svojom mora. Narodna poslovica. Ko god je od nas imao posla sa javnim nabavkama, a imalo nas je dosta, zna da je ovo uveliko tačno.

Uz svo dužno poštovanje i držanje slova zakona i podzakonskih propisa. Komplikovana legislativa ili jednostavnim rječnikom rečeno – šuma strogih odredbi koje često nisu dovoljno jasne, svakodnevno uzima svoj danak. Međutim, tema ovog teksta je jedno drugo bitno pitanje u vezi sa postupkom javnih nabavki, a to je pitanje žalbe u postupku javne nabavke. Konkretno, žalbeni postupak pred Kancelarijom za razmatranje žalbi (u daljem tekstu: Kancelarija).

Iako je to skoro već svima jasno, nije loše ponoviti da se u slučaju da je neki ponuđač nezadovoljan tokom postupka javne nabavke, može žaliti ugovornom organu, a ukoliko ugovorni organ smatra da blagovremena i dopuštena žalba nije osnovana, proslijediće je zajedno sa svojim izjašnjenjem Kancelariji za razmatranje žalbi na konačnu odluku.

Zvuči jednostavno i logično. Trebalo bi da je i u praksi tako. Međutim, kao što to često nažalost biva, stvarnost (praksa) se razlikuje od željenog normativnog okvira ili onoga što je zakonodavac imao u vidu. Jedan od uslova za postupak pred Kancelarijom jeste plaćena naknada za žalbeni postupak. Jedna od novina ovog Zakona o javnim nabavkama jeste da su određene izuzetno visoke takse u slučaju žalbe, čime je navodno trebalo da se postigne veća disciplina i spriječi olako i neozbiljno izjavljivanje žalbi koje bi ometale rad ugovornog organa, dakle javnih preduzeća generalno, što bi potencijalno moglo dovesti do velikih problema u njihovom nesmetanom funkcionisanju. Iako ovakvo rješenje i objašnjenje zvuči sasvim opravdano, ono ima svoju drugu stranu koja je skoro pa neprihvatljiva. Skoro, jer zasad nema druge mogućnosti. Naravno, tu je pitanje vođenja upravnog spora, ali akcenat je ovaj put na upravnom postupku.

Naime, kao što je već rečeno, uslov za vođenje postupka pred Kancelarijom jeste da je plaćena naknada za žalbeni postupak, u suprotnom, ukoliko to nije učinjeno, Kancelarija će žalbu odbaciti i neće o njoj odlučivati u meritumu, dakle po razlozima koji se u žalbi navode. Podsjećanja radi, naknada se kreće u iznosima od 500,00 KM do 10.000,00 KM, zavisno od procijenjene vrijednosti nabavke. Na ovaj način, učesnicima u postupku javne nabavke direktno se uskraćuje mogućnost pravne zaštite, zbog neplaćene takse. Ni manje ni više. Ustav Republike Srpske određuje:

Član 16.

 Svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava u postupku pred sudom i drugim državnim organom i organizacijom.

 Svakome je zajamčeno pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se rješava o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu.

 Ustav je dakle jasan. Zagarantovano je pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo. Ustav ne predviđa neplaćene takse kao razlog da se ovo pravo uskrati.

Evropska konvencija zazaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja se direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, propisuje:

Član 13

Pravo na djelotvorni pravni lijek

Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđeni u ovoj Konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu.

 A Zakon o javnim nabavkama propisuje (član 106. I 108.) da je žalilac obavezan uplatiti naknadu za pokretanje žalbenog postupka, u slučaju da ova naknada nije uplaćena Kancelarija će žalbu odbaciti kao neurednu.

Pravni lijek je ovakvim postupanjem uskraćen. Postavlja se opravdano pitanje ustavnosti ovakvih odredbi u Zakonu o javnim nabavkama. Pogotovo što neplaćena taksa ne može ni u jednoj savremenoj, civilizovanoj i pravno uređenoj državi biti razlog za uskraćivanje pravne zaštite. Pogotovo još dodatno što bi se taj problem mogao lako riješiti putem naloga od strane Poreske uprave i prinudnom naplatom. Ni sudovi ne odbacuju tužbe zbog toga što taksa na tužbu nije unaprijed plaćena ili taksa na prijedlog za izvršenje. Ovo se rješava posredstvom Poreske uprave. U krajnjem slučaju, obaveza na plaćanje takse u nekim slučajevima i zastari, što je svakako manje zlo nego da se nekom uskrati pravo na zaštitu. Nadalje, u Zakonu o javnim nabavkama se na jednom mjestu (član 105. I 106.) navodi administrativna taksa, dok se na drugom (član 108.) navodi naknada za pokretanje žalbenog postupka, a zapravo je riječ o istom iznosu. Time se u određenoj mjeri zamagljuje ono što je očigledno. Nije u pitanju taksa, nego naknada. Naizgled. Pa onda nije u pitanju ni odbacivanje žalbe zbog takse.

U pitanju je u svakom slučaju umanjenje zagarantovanih prava. Prava na žalbu, prava na djelotvoran pravni lijek.

Ovaj Zakon je u primjeni već određeno vrijeme (2 godine) i novine koje sadrži zaživjele su u praksi. To ne znači da ono što je loše, treba nastaviti njegovati.

Bolje se od pola puta vratiti nego rđavim do kraja ići. To je još jedna narodna poslovica koju bismo mogli uzeti u obzir u pogledu ovog problema, jer kome pravo služi ako ne onima na koje se odnosi?

Poštovati slovo zakona, jeste opcija koja nema zamjenu. Za loše odredbe opcija zamjene postoji.

U tom duhu sa još jednom narodnom poslovicom: Bolje ikad nego nikad.

Autor: Milica Karadža, milica@afsajic.com