VLASNIČKI ODNOSI U REPUBLICI SRPSKOJ I NJIHOVA TRANSFORMACIJA NAKON RASPADA SFRJ

Datum objave: Utorak, Oktobar 18, 2016
Objavljeno u 2016
home-ownership

Vlasnički odnosi u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini svoju transformaciju doživjeli su nakon raspada SFRJ i prelaska na društveno-ekonomski sistem koji se zasniva na privatnoj svojini i slobodnom tržišnom privređivanju.
U ovom tekstu pokušaćemo u najkraćim crtama opisati razvojni put pravnog sistema koji se odnosi na pravo svojine, od perioda bivše SFRJ do danas, čija je osnovna karakteristika razlikovanje opštenarodnog, državnog i društvenog vlasništva, s jedne strane i privatnog vlasništva, s druge strane.
Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske donio je korjenite promjene i uspostavio novo stvarnopravno uređenje. Novi pravni, tržišni i politički ambijent uslovio je potrebu za regulisanjem mnogih pitanja koja uopšte nisu bila uređena ili su bila uređena neadekvatno. Proces tranzicije sistema zahtjevao je da se pitanja koja su od značaja za stvarnopravne odnose usklade sa novim odnosima u društvu.

U periodu bivše SFRJ privatna svojina je bila potisnuta što je imalo za posljedicu opadanje značaja stvarnih prava, a društvena svojina, kao oblik svojine karakterističan za socijalističke društvene sisteme, je u stvari bila svojina bez titulara, “svačija i ničija”.
Pravni sistem bivše SFRJ se zasnivao na preferiranju društvene svojine u odnosu na tradicionalno pravo svojine i u svakom pogledu je bila negacija prava svojine.
Privatna svojina na nepokretnostima je bila ograničena, dok svojina na predmetima koji su služili za ličnu potrošnju ili zadovoljenje ličnih potreba nije bila ograničena. Ideja je bila da se dohodak stiče samo radom, a ne na osnovu vlasništva. U tom smislu postojao je i jedan izuzetak a to su zemljoradnici kojima je bilo zagarantovano pravo vlasništva na obradivom poljoprivrednom zemljištu u površini od najviše 10 hektara po domaćinstvu, bez obzira na broj članova domaćinstva.

U periodu od 1945. do 1953.godine – na osnovu Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća i Zakona o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine
uspostavljena je opštenarodna imovina, država kao vlasnik, iz čega je izvedeno pravo upravljanja.
U periodu od 1953. do 1973.godine – na društvenom, odnosno državnom vlasništvu, umjesto prava upravljanja uspostavljeno je pravo korištenja.
Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta donijet je 1958.godine i njime je bilo ograničeno pravo svojine na stambenom i poslovnom prostoru. Fizička lica su mogla imati stanove koji služe zadovoljavanju ličnih i porodičnih potreba, a pravna su mogla imati pravo svojine na stanovima koji su služili zadovoljenje potreba njihovih radnika. Pravno lice je imalo pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na tom stanu, a fizička lica po osnovu radnog odnosa su takav stan dobijali i na njemu sticali stanarsko pravo. Jedno lice je moglo biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu, bez obzira na veličinu tog stana i broj članova domaćinstva.
Godine 1993.-e u Republici Srpskoj  donijet je Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, gdje sredstva u društvenoj svojini pravnog lica po sili zakona postaju državna svojina.
Donošenjem Zakona o preduzećima Republike Srpske 1998.godine započeo je postupak privatizacije državnih preduzeća.
Prema odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (Sl.gl.RS br.24/08), Republika Srpska je de jure i de facto postala vlasnik te imovine i izvršila privatizaciju preduzeća koja se nalaze na teritoriji Republike Srpske. Predmet privatizacije je bio državni kapital u preduzećima pod uslovom da na dan njegovog stupanja na snagu u preduzeću nije pokrenut stečajni ili likvidacioni postupak.
Velike promjene su izvršene i u statusu građevinskog zemljišta, gdje je bitno pomenuti Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske iz 2006.godine kojim je izjednačen status izgrađenog i neizgrađenog zemljišta koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom. Takvo zemljište vraća se u posjed i vlasništvo ranijim vlasnicima.
Navedenim zakonom je omogućena denacionalizacija građevinskog zemljišta koje je bilo nacionalizovano 1958.godine po osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradskog građevinskog zemljišta, ali je ostalo pitanje denacionalizacije ostale imovine koja je na razne načine oduzimana od ranijih vlasnika i pretvarana u državnu svojinu. Već nekoliko godina unazad govori se o restituciji oduzete imovine, ali mi još uvijek nemamo zakon koji reguliše to pitanje. Prema programu rada Narodne Skupštine Republike Srpske za 2016.godine, za IV kvartal tekuće godine bilo je predviđeno donošenje Zakona o restituciji, međutim već je izvjesno da se u planiranom periodu to neće dogoditi.

U transformaciji etažnog vlasništva prvi korak je učinjen Zakonom o privatizaciji državnih stanova u Republici Srpskoj (2000.godine) kojim je regulisano da nosioci stanarskog prava na osnovu ugovora o otkupu stana stiču pravo na vlasništvu na stanu.

Ponovo ćemo se vratiti na početak ovog teksta i na Zakon o stvarnim pravima koji je u naš pravni sistem unio veći broj pravnih rješenja, a ono što je najvažnije je da je uspostavljeno načelo pravnog jedinstva nepokretnosti (superficies solo cedit). To znači da sve što je sa zemljištem trajno spojeno ispod ili iznad njegove površine dijeli pravnu sudbinu zemljišta.
Zakonom o stvarnim pravima država i ostala pravna i fizička lica potpuno su izjednačena u pogledu prava svojine.
I etažna svojina je ovim zakonom dobila novi status, tačnije zasnovana je na susvojini. Etažna svojina je svojina na posebnom dijelu nepokretnosti koja je neodvojivo povezana sa odgovarajućim suvlasničkim udjelom na nepokretnosti na kojoj je uspostavljena (etažni vlasnik je i vlasnik i suvlasnik).

Ono što trenutno predstavlja veliki problem je stanje u zemljišnim knjigama koje nije blagovremeno ažurirano, budući da se radilo o društvenom vlasništvu pa nije ni bilo posebnog interesa da se prava upisuju u odgovarajuće zemljišne knjige. Zbog toga imamo situacije da na istoj nepokretnosti postoje upisana tri lica sa različitim pravima – nekima je upisano pravo upravljanja, drugima pravo korišćenja a trećima pravo raspolaganja.

Međutim , kako je tranzicija stvarnopravnog uređenja težak i dugotrajan proces potrebno je određeno vrijeme da se “isprave” sve greške iz ranijeg sistema i stvore uslovi za dalji razvoj i napredovanje.
U tom smislu prioritetni zadatak, od kojeg zavisi i uspjeh reforme stvarnog prava i jačanje pravne sigurnosti je usklađivanje zemljišnoknjižne evidencije sa stvarnim pravnim stanjem nekretnina. Tačna i ažurna evidencija o pravima na nekretninama dovela bi i do garancije i afirmacije prava svojine, koja je preduslov za provođenje reformi u društvu.

Za sve dodatne informacije kontaktirajte

Tijanu Kondić, e-mail: tijana@afsajic.com, telefon: 051/223-643