U posljednje vrijeme često se spominjala potreba da se određene aktivnosti u vezi sa digitalnom imovinom zakonski regulišu i koje radnje je potrebno preduzeti kako bi se počelo sa regulisanjem istih. Realizacija ove ideje je započela usvajanjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o tržištu hartija od vrijednosti koje su objavljene u Sl glasniku RS br. 63 od 05.07.2022. godine, a kojima je definisan pojam “virtuelne valute”, koji predstavlja “digitalni zapis vrijednosti koji nije emitovala i za čiju vrijednost ne garantuje centralna banka, niti drugi organ javnog sektora, koja nije nužno vezana za zakonsko sredstvo plaćanja i nema pravni status novca ili valute, ali je fizička i pravna lica prihvataju kao sredstvo razmjene i njime se može elektronskim putem kupovati, prodavati, razmjenjivati, prenositi i čuvati”. Osim što je uveden pojam virtuelne valute, i data definicija kojom se više definiše šta nije nego što jeste virtuelna valuta, nije bliže određen sam pojam digitalne imovine, i u odnosu na njega virtuelne valute, samo izdavanje ovih valuta, kao i sekundarno trgovanje digitalnom imovinom, pružanje usluga povezanih s digitalnom imovinom, nadzora nad primjenom zakona, ili bilo koji drugi aspekt koji je potreban kako bi jedna pojava kao ova zakonski regulisala.
Ovim izmjenama se Komisiji za hartije od vrijednosti proširuju se nadležnosti u oblasti vršenja nadzora, tako da u skladu sa predloženim rješenjima ona vrši nadzor i nad licima koja su osnovana u Republici Srpskoj ili putem svojih poslovnih jedinica pružaju usluge razmjene virtuelnih valuta i depozitarne usluge novčanika, naročito u segmentu sprečavanja pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti. Pored toga, Komisija vodi evidenciju lica koja pružaju usluge razmjene virtuelnih valuta. Kako se kroz izmjene i dopune naglašava da Republika Srpska, kao i drugi organi javnog sektora ne garantuju za vrijednost virtuelnih valuta i ne snose odgovornost za eventualnu štetu i gubitke koji mogu nastati u vezi sa obavljanjem transakcija sa virtuelnim valutama, tako je pružaocima usluga stavljena obaveza da korisnike tih usluga, prije uspostavljanja poslovnog odnosa, informiše o mogućim rizicima obavljanja transakcija sa ovim valutama. Imajući u vidu navedeno, propisana je obaveza licima koja pružaju uslugu razmjene virtuelnih valuta i depozitarnih usluga novčanika da, u roku od 30 dana od dana osnivanja, dostave Komisiji obavještenje o pružanju tih usluga, kao i opis mjera unutrašnje kontrole koje su uspostavili s ciljem ispunjenja obaveza utvrđenih propisima o sprečavanju pranja novca. U ovom zakonu nazvani pružaoci usluga, ali i većina učesnika na ovom tržištu su jasno zauzeli stav da je potrebno regulisati ovo pitanje, ali ovim zakonskim rješenjima su samo dobili nedovoljno definisanu obavezu preduzimanja radnji i mjera za otkrivanje i sprečavanje pranja novca koje podrazumijevaju dubinsku analizu klijenta (utvrđivanje i provjeravanje identiteta stranke, te utvrđivanje i provjeravanje identiteta stvarnog vlasnika, uočavanje neuobičajenih transakcija, prijavljivanje sumnjivih transakcija i dr.)
Dakle, evidentno je da se ovim izmjenama neće ništa bitno promijeniti na tržištu na kojem već posluju privredna društva koja pružaju usluge koje su ovdje pomenute, osim što će biti povećan stepen pažnje i kontrole sa aspekta preduzimanja mjera sprečavanja pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti. Međutim, potrebno je mnogo detaljnije i preciznije uhvatiti se u izazov regulisanja novih finansijskih tehnologija koje su prisutne na globalnom nivou, makar to značilo ugledati se na rješenja iz regiona koja su već prisutna u vidu Zakona o digitalnoj imovini u Srbiji. Ovo podrazumijeva na jasan i nedvosmislen način definisanje svih bitnih pojmova, procedura, postupaka, poreskih tretmana, i same kontrole nad sprovođenjem zakona. Ukoliko samo površno otvorimo temu regulisanja ovih tehnologija samo otvaramo put različitim tumačenjima, i šta je zakonodavac htio da kaže, a popunjavanje pravnih praznina nas samo udaljava od cilja.
