Prije desetak mjeseci pisao sam o osiguranju od profesionalne odgovornosti advokata i zaključio da od tog osiguranja, onako kako se ono danas vrši i ugovara, korisnici advokatskih usluga neće imati gotovo nikakve koristi. Nažalost, praksa je pokazala ispravnost takvog zaključka.
Tokom 2016. godine niti jedno od osiguravajućih društava koje se bavi ovom vrstom osiguranja u Republici Spskoj nije dobijalo zahtjeve za isplatu štete ili bilo koji drugi zahtjev oštećenih korisnika advokatskih usluga. Ili su nam advokati nepogrešivi ili je riječ o nečemu drugom?
Dva su razloga za to. Prvo, mislim da su korisnici advokatskih usluga nedovoljno informisani o pravu na naknadu štete koju im učini njihov advokat. Drugo, posebni uslovi osiguravajućih društava kojima regulišu ovu vrstu osiguranja su tako rigorozno postavljeni da praktično osigurani slučaj (uz pojedinačne izuzetke, kao što je neisticanje prigovoara zastajelosti u parničnom postupku) ne može nikad nastupiti, odnosno ne može se stvoriti obaveza osiguravajućeg društva da korisniku advokatskih usluga isplati štetu koju mu je učinio njegov advokat. Da podsjetim, većina osiguravajućih društava u Republici Srpskoj i FBiH koji se bave osiguranjem advokata od profesionalne odgovornosti isključuju iz osiguranja štete koje su rezultat namjere advokata ili njegove grube nepažnje. Uzmemo li da su nam jasne situacije kad advokat namjerno učini štetu svom klijentu (mada ni to neće uvijek biti slučaj), ostaje nejasno kad će se neki propust advokata smatrati grubom, a kad običnom nepažnjom. Ako advokat propusti da u roku izjavi žalbu ili da ode na ranije zakazano ročište, pa usljed toga njegov klijent pretrpi štetu, da li se takvo propuštanje advokata može smatrati samo običnom nepažnjom ili je riječ o gruboj nepažnji? Da li se advokatu takva nepažnja može tolerisati kao da je riječ o običnom čovjeku ili se od advokata očekuje da rad u svojoj kancelariji odnosno advokatskom društvu organizuje tako da mu se navedeni propusti ne smiju dešavati? Odgovore na ova pitanja može dati samo sudska praksa, pogotovo ako se ima u vidu da će osiguravajuća društva, po prirodi stvari da bi izbjegla plaćanja šteta, stajati na stanovištu da takva propuštanja advokata predstavljaju grubu nepažnju.
Osiguranje od profesionalne odgovornosti advokata pokriva i štete koje su posljedice lošeg ili pogrešnog zastupanja. Međutim, kod naplate takvih šteta klijenti će se susresti sa problemom da dokažu ne samo da ga je advokat loše zastupao već i da bi spor ili postupak imao po njega drugačiji ishod da ga je advokat zastupao na pravilan način. U većini slučajeva (osim drastičnih kao što je ranije pomenuto neizjavljivanje prigovora zastarjelosti) to će biti gotovo nemoguće dokazati. Naime, da bi se uspjelo u parničnom postupku vođenom radi naplate takve štete moralo bi se, najvjerovatnije vještačenjem, dokazati da bi po oštećenog ishod spora bio drugačiji da ga je njegov advokat pravilno zastupao. U ovom momentu niti postoje vještaci koji bi takve situacije vještačili (pretpostavljam da bi to morali biti stalni sudski vještaci pravne struke, ne isključujući da takva vještačenja obavljaju i advokati), niti bi bilo ko mogao tvrditi da bi neka sudska odluka bila drugačija da je postupak drugačije vođen, osim eventualno sudija koji su tu odluku donijeli.
Naravno da se sad postavlja pitanje šta učiniti da osiguranje advokata od profesionalne odgovornosti ima smisla za njihove klijente. Prvo, treba učiniti više na informisanju korisnika advokatskih usluga, a što bi, prije svega, trebao biti zadatak advokatske komore. Drugo, izmjeniti zakona o advokaturi na način da se odredi da osiguranje advokata od profesionalne odgovornosti obuhvati i slučajeve nehata i obične nepažnje. To će onda dovesti do izmjene posebnih uslova osiguravajućih društava za ovu vrstu osiguranja, a svakako i do povećanja premije i vjerovatno do zahtjeva osiguravajućih društava za dodatne garancije od advokata, prije svega onih koji ne odgovaraju cjelokupnom svojom imovinom, dakle, advokatskih društava sa ograničenom odgovornošću. Ali ko ne može da plati premiju za osiguranje od odgovornosti kod zastupanja u višemilionskim sporovima, ne treba u takvim sporovima niti da zastupa, zar ne?
Autor: Aleksandar Sajic, e-mail: [email protected]
