Za većinu ljudi najveću dilemu predstavlja da li uzeti Heineken, Tuborg, Jelen, Lav ili domaći Nektar. Za neke je pitanje od odlučujućeg značaja da li uzeti tamno ili svijetlo. Naravno, samo rijetki neće znati tačan odgovor na pitanje o čemu je riječ, a radi se o „njegovom veličanstvu“, pivu.
Industrija proizvodnje piva zauzima značajno mjesto u svijetu, posebno u zemljama koje veliki dio svojih prihoda ostvaruju upravo proizvodnjom i prodajom piva, te se ističe kao djelatnost koja zapošljava veliki broj ljudi, i u kojoj se obrću velika novčana sredstva. Pravi primjer „pivskih zemalja“ jesu Češka, Njemačka ili Engleska, gdje možete da konzumirate na desetine, odnosno stotine različitih vrsta piva, i da u svakom od njih pronađete nešto posebno. U takvim državama, proizvodnja piva predstavlja jednu od glavnih grana prehrambene proizvodnje, dok isto ne možemo reći za Bosnu i Hercegovinu, odnosno Republiku Srpsku. Konkretno, glavni problem sa kojim se suočava Bosna i Hercegovina jeste veliki broj uvoznih piva na tržištu, a domaći prozvođači piva u takvoj tržišnoj utakmnici ne mogu da se izbore sa nelojalnom konkurencijom.
Nadležne državne institucije se ne trude da pružanjem odgovorajuće pomoći, bila ona administrativne, ili pak finansijske prirode, pomognu domaće proizvođače piva, odnosno pivare, te da na taj način uopšteno utiču na povećanje potrošnje domaćih proizvoda i poboljšanje cjelolokupnog privrednog ambijenta. Ovo nikako ne znači da bismo npr. trebali zabraniti uvoz piva inostranih proizvođača. Naprotiv, treba omogućiti što većem broju proizvođača da svoje proizvode, u ovom slučaju pivo, uvezu u BiH, odnosno Republiku Srpsku. Ali, pri tome, nadležni organi i institucije trebali bi striktno ispoštovati zakonske i podzakonske propise koji se prvenstveno odnose na uvoz prehrambenih proizvoda, njihovu zdravstvenu ispravnost i kvalitet, označavanje i deklarisanje takvih prozvoda itd. Ne smiju se dešavati situacije da uvozna piva na tržištu BiH pronalaze svoje mjesto bez poštovanja naprijed navedenih kriterijuma, odnosno izigravanja i zaobilaženja zakonskih i podzakonskih propisa, a da sa druge strane, domaća piva skoro da i ne mogu da budu dostupna na tržištu susjednih zemalja, kao i drugih zemalja širom Europe. Poznat je slučaj izvoza u Srbiju banjalučkog brenda, Nektar piva, koji je uzgred ostao samo na pokušaju, i to zbog banalnog razloga.
Na deklaraciji limenke piva nije bilo naznačeno da se radi „svetlom“ pivu, već je navedeno da je riječ o „svijetlom“ pivu. Nadležni carinski organi Srbije pravdali su to činjenicom da riječ svijetlo nije u duhu srpskog jezika, te da će to dovesti u zabludu potrošače iz Srbije. Zaista nije moguće nači zajedničku vezu između ova dva pojma, i zaista bi potrošači u Srbiji bili dovedeni u situaciju da ne razumiju koju vrstu pivu konzumiraju, pa je u neku ruku razumljiva odluka nadležnih organa Srbije da zabrane uvoz pošiljke Nektar piva iz Bosne i Hercegovine. Ma niste pogriješili, u pomenutoj konstataciji se ironičnim tonom osvrćem na zabranu uvoza piva iz BiH, odnosno Republike Srpske, a posebno iz razloga što kod nas možeš bez problema da uzmeš pivo na kojem piše „svetlo“ pivo, može da bude navedeno i samo „beer“ ili pak „pilsner beer“, „lager beer“, „weissbier“, pa ko se snađe, snađe.
Kako se izboriti sa ovakvom situacijom, šta preduzeti da bi domaći proizvođači piva bili dovedeni u ravnopravan položaj sa inostranim, pitanja su na koja je lako dati odgovor, samo kada bi postojala iskrena volja i želja nadležnih organa. Kao prvo, ukoliko se nastavi praksa omalovažavanja proizvoda iz BiH, odnosno Republike Srpske od strane drugih zemalja, neophodno je da nadležne institucije razmisle o uvođenju recipročnih mjera prema zemljama koje vrše diskriminaciju prilikom izvoza domaćih proizvoda. Takođe, prilikom uvoza inostranih proizvoda u našu zemlju, trebalo bi eventualno pooštriti mjere, te dosljedno sprovoditi postojeće zakonom i podzakonskim aktima propisane uslove i standarde. Ne bi bilo loše da se razmotri i mogućnost smanjenja akciza na pivo, a radi finansijskog rasterećenja domaćih proizvođača piva, te da se ta sredstva usmjere na ulaganja koja će doprinijeti povećanju obima proizvodnje.
Takođe, nešto što posebno izaziva revolt i ogorčenje u meni jeste činjenica da u velikom broju ugostiteljskih objekata, konkretno u Banjoj Luci, ne mogu da popijem domaće pivo. Primoran sam ili da popijem pivo proizvedeno u stranoj zemlji ili da ustanem i odem. Ovo naravno samo ako u tom trenutku ne dolazi u obzir da moje nepce osjeti bilo šta drugo osim dobro poznatog spoja ukusa hmelja, ječma i vode. Šta se krije iza ovakve poslovne politike banjalučkih ugostitelja, nije prevelika tajna. Jednostavno, stvar je finansijske prirode, jer nisu imuni na ponude distributera inostranih piva da iz svog „asortimana“ u potpunosti izbace domaće pivo, a zauzvrat dobiju ili pozamašna novčana sredstva ili dobrobiti i koristi robnog karaktera, kao što je recimo opremanje i adaptacija cjelokupnog objekta, sa enterijerom koji odiše simbolima i znakovima određene vrste piva. Možete da zamislite apsurdnu situaciju da turista ili putnik namjernik koji dođe u grad na Vrbasu, i koji u jednom od ugostiteljskih objekata zatraži domaće pivo, dobije negativan odgovor na svoj zahtjev, i u najmanju ruku ostane u čudu.
Autor: Ognjen Bogdanić, e-mail: [email protected]
