U Bosni i Hercegovini Okvirni zakon o zalozima, na osnovu kojeg je uspostavljena tzv. registarska zaloga, egzistira od 2004. godine. Donošenje ovog zakona rezultat je procesa racionalizacije i modernizacije instituta založnog prava, u cilju poboljšanja privrednog ambijenta i omogućavanja učesnicima u privrednom prometu da lakše dođu do finansijskih sredstava potrebnih za obavljanje aktivnosti na tržištu. Okvirnim zakonom je, u svrhu registracije i dobijanja informacija o zalozima, uspostavljen Registar zaloga pri Ministarstvu pravde BiH. U cilju uređivanja rada Registra zaloga i pitanja vezanih za postupak izvršenja na osnovu Okvirnog zakona donesen je i Pravilnik o zalozima BiH.
Osnovne prednosti uvođenja registarske zaloge u pravni poredak Bosne i Hercegovine ogledaju se u olakšavanju poslovanja privrednim subjektima, koji na osnovu zalaganja pokretne imovine bez gubitka državine mogu na lakši, brži i jednostavniji način putem kreditnih zaduženja doći do novčanih sredstava potrebnih za poslovne poduhvate i investicije. Sa pravnog aspekta, registarskom zalogom afirmiše se načelo publiciteta založnog prava kroz upis u javne knjige, koje sadrže podatke o registraciji, predmetu zaloge, založnom povjeriocu i založnom dužniku itd. Drugim riječima, publicitet se kod zalaganja pokretnih stvari na osnovu Okvirnog zakona ne obezbjeđuje predajom stvari u državinu založnom povjeriocu. Tako se ostavlja mogućnost zalaganja pokretnih stvari bez da se založnom dužniku onemogući dalje obavljanje privredne djelatnosti sa založenim stvarima (npr. privredno društvo založi opremu, odnosno mašine radi obezbjeđenja potraživanja iz ugovora o kreditu, pri čemu može nastaviti koristiti založenu opremu u cilju daljeg poslovanja i sticanja dobiti). Dakle, registarska zaloga, u odnosu na tradicionalnu državinsku zalogu, ostavlja mogućnost da privredni subjekt, koristeći založene stvari radi obavljanja privredne djelatnosti, namiri potraživanje radi čijeg je obezbjeđenja ustanovljeno založno pravo.
Sljedeća prednost Okvirnog zakona ogleda se u tome da predmet zaloga može biti cjelokupna imovina založnog dužnika i to kako postojeća u trenutku zaključivanja ugovora o zalozi, tako i stvari na kojima će založni dužnik steći pravo svojine nakon zaključivanja ugovora (floating charge). Uslov koji je bitan u kontekstu zalaganja cjelokupne imovine jeste da predmet zaloge mora biti dovoljno određen, na način da može biti identifikovan ukoliko se pojave pitanja valjanosti, prava prvenstva i izvršenja založnog prava. Radi se o uslovu koji je neophodan sa aspekta pravne sigurnosti, a koji se ispunjava navođenjem podataka o imovini propisanih Pravilnikom o zalozi. Tako se omogućava da stvari koje nakon zaključivanja ugovora postanu sastavni dio imovine založnog dužnika, obezbjeđuju namirenje ranijeg potraživanja založnog povjerioca, čime se dodatno osnažuje položaj založnog povjerioca. Ipak, faktičko je pitanje koliko će ugovoranje floating charge biti u interesu založnog povjerioca, budući da to zavisi od procjene da li će imovina založnog dužnika nakon zaključivanja ugovora o zalozi zaista biti uvećana.
U pogledu prava prvenstva radi namirenja potraživanja iz vrijednosti založenih stvari, Okvirni zakon sadrži niz normi kojima se uređuje ovo pitanje. Opšte pravilo o pravu prvenstva između zaloga, srodnih prava i posebnih vlasničkih prava na osiguranju, kako ih definiše Okvirni zakon, jeste da je ono određeno redoslijedom kojim se registracije pojavljuju u Registru zaloga, tako da ranija registracija ima pravo prvenstva nad kasnijom registracijom, u skladu sa pravilom prior tempore potior iure. Značajno je naglasiti i da pravo prvenstva ne može biti određeno na osnovu posjeda osiguranja.
Okvirni zakon uređuje i pojedina pitanja izvršnog postupka kao lex specialis u odnosu na entitetske zakone o izvršnom postupku. Specifičnost sprovođenja izvršenja na osnovu odredaba Okvirnog zakona jesu nešto šira ovlašćenja sudskog izvršioca, koji će u svakom slučaju oduzeti predmet osiguranja, te u zavisnosti od prijedloga založnog povjerioca prodati osiguranje ili predati osiguranje založnom povjeriocu radi prodaje. Sudski izvršilac je, u cilju sticanja posjeda nad osiguranjem, ovlašten ući u svaki prostor (zatvoreni ili otvoreni) gdje se ono nalazi. U slučaju povrede obaveze iz ugovora o zalogu od strane založnog dužnika, založni povjerilac može oduzeti osiguranje lično i bez pomoći sudskog izvršioca, ali samo nakon što je založni dužnik dao pismeni pristanak na to. Navedene odredbe na tragu su zahtjeva za efikasnijim i hitnijim sprovođenjem izvršenja u slučaju povrede obaveze iz ugovora o zalogu. U tom smislu, Okvirni zakon odstupa od načela oficijelnosti založnog prava, i to u dva pravca. Prvo, odstupanje je moguće u fazi oduzimanja osiguranja, ukoliko na to pristane založni dužnik i to pismenim putem. Ukoliko založni dužnik ne iskaže svoj pismeni pristanak, nema mjesta za oduzimanje osiguranja vansudskim putem. Drugo, odstupanje od načela oficijelnosti moguće je i u fazi prodaje osiguranja, u kojem slučaju zakon izmješta prodaju u ruke založnog povjerioca ukoliko ovaj to predloži. U tom slučaju, nije potreban pristanak založnog dužnika na takav vid prodaje osiguranja.
Pored toga, značajan napredak u tehničkom smislu predstavlja činjenica da se Registar vodi u elektronskoj formi, što omogućava brže, jednostavnije i efikasnije postupanje prilikom registracije, pretraživanja i pribavljanja podataka iz Registra. Sve potrebne radnje u Registru obavljaju se preko korisničkih računa. Tako je registarska zaloga u potpunosti usklađena sa informatičko-tehnološkim zahtjevima savremenog društva. Elektronsko vođenje registra omogućava i trećim licima da na brz i pogodan način izvrše potrebne provjere, čime se unaprijeđuje opšta informaciona funkcija Registra i omogućava trećim licima da dobiju potrebne informacije o postojećim zalogama upisanim u javne knjige.
Najveća zamjerka koja se upućuje Okvirnom zakonu svakako je nedovoljna usklađenost sa domaćim pravnim poretkom u nomotehničkom smislu. Nekritička recepcija angolsaksonske strukture i terminologije primjenjene u odredbama Okvirnog zakona opravdano su predmet naučne i stručne kritike. Zbog toga se često javljaju problemi u praksi sa primjenom i tumačenjem pojedinih instituta Okvirnog zakona, što usložnjava, komplikuje i poskupljuje njegovu primjenu. Zakon koristi pojedine izraze kao npr. „posebno vlasničko pravo“ za prava zakupca iz ugovora o dugoročnom zakupu ili prava komitenta kod ugovora o komisionu, što je sa stanovišta evropske kontinentalne pravne tradicije neprihvatljivo, jer je jasno da se ne radi o vlasničkom pravu. Zbog toga bi u narednom periodu zakonodovac izmjene i dopune trebao temeljiti na usklađivanju pojedinih instituta i odredaba Okvirnog zakona sa domaćom pravnom tradicijom, kako bi se još više afirmisao značaj registarske zaloge u Bosni i Hercegovini.
Druga zamjerka koja bi se mogla uputiti Okvirnom zakonu jesu procesni tereti za založnog povjerioca u smislu dostavljanja blagovremenih obavještenja založnom dužniku i drugim licima koja imaju neko pravo na predmetu zaloge. U tom smislu, uloga suda je u potpunosti reducirana, te je založni povjerilac najčešće taj koji treba dostavljati potrebna obavještenja zainteresovanim licima o radnjama preduzetim u toku postupka. Bez obzira na tendenciju umanjenja značaja načela oficijelnosti, smatramo da se time ipak nameće nesrazmjeran teret založnom povjeriocu, te da je sud taj koji u tom pogledu treba zadržati ulogu spiritus movensa postupka prinudnog izvršenja.
Autor tekst: Igor Letica
Kontakt e.mail: [email protected]
