Pitanje pravne sigurnosti je pitanje koje se postavlja pred svaku državu kad se govori o njenoj uređenosti, demokratičnosti i odnosu prema građanima. Cilj svakog uređenog ljudskog društva treba da bude postojanje apsolutne pravne sigurnosti, koja uostalom čini sastavni dio onoga što zovemo vladavina prava. Pod pojmom pravne sigurnosti može se, između ostalog, smatrati i pravo svakog pojedinca da bude upoznat sa pravnom normom koja se odnosi na njega, te da ta pravna norma bude na njega primjenjena jednako kao i prema ostalim pojedincima ako se oni nalaze u jednakoj pravnoj situaciji. Naravno da je to, u suštini, povezano sa ujednačavanjem sudske prakse i prakse postupanja administrativnih organa koji primjenjuju pravne norme na pojedinačne slučajeve.
U vezi sa pitanjem pravne sigurnosti je i pitanje procjene uspjeha u nekom sudskom sporu koje se zadnjih godina sve češće postavlja pred punomoćnike odnosno zastupnike, pogotovo kad zastupaju pravna lica. Posebno je to značajno za privredna društva koje su pod određenim regulatornim režimom (osiguravajuća društva, banke i sl.), kod kojih postoji obaveza rezervacije novčanih sredstava za pokriće gubitaka koji eventualno mogu nastati ako se neki sudski spor izgubi. Visina i dinamika rezervisanja često je povezana sa procjenom uspjeha tog privrednog društva u nekom sporu, posebno ako je riječ o sporovima u kojima su oni tuženi.
Procjena uspjeha stranke u sudskom sporu sadrži prije svega procjenu kako će spor okončati, a onda i kad će se to desiti (dakle, dužinu trajanja postupka). I jedno i drugo može biti od bitnog značaja za pravno lice koje učestvuje u nekom sudskom postupku, prije svega kad je predmet spora vezan za određeno novčano potraživanje. Mnogo je faktora koji utiču na procjenu uspjeha, npr. kvalitet dokaza parničnih stranaka, način vođenja postupka od strane punomoćnika parničnih stranaka, uspostavljena sudska praksa o određenom pravnom pitanju i sl. Međutim, ono što pravi dodatan problem kod davanja procjene uspjeha u sporu u Republici Srpskoj (slično je i u cijeloj Bosni i Hercegovini) je što oni koji daju procjenu treba da vode računa i pred kojim sudom se vodi postupak, a u zadnje vrijeme, nažalost, i koji sudija ga vodi.
Naime, sve su češće situacije da o identičnoj ili gotovo identičnoj pravnoj stvari sudovi u Republici Srpskoj donesu dijametralno suprotne odluke i zauzmu potpuno različite stavove. To se dešava ne samo kod prvostepenih odluka, već i kod drugostepenih, pa čak, što je posebno opasno po pravnu sigurnost, i kod odluka Vrhovnog suda Republike Srpske. Pojam „sudska praksa“ u Republici Srpskoj više gotovo da ne znači ništa, čak i kad je riječ o već relativno starim pravnim institutima kao što su prenos založnog prava na novog povjerioca, načelo povjerenja u zemljišne knjige, zajednička imovina bračnih drugova i sl. Kako onda da očekujemo ujednačavanje sudske prakse u autorskom pravu, pravu intelektualne svojine, ekološkom pravu i drugim granama prava koje su se pojavile u savremeno doba?
Naravno da je ovako stanje na duži period neodrživo. I našem društvu je potrebna pravna sigurnost, stabilan i pouzdan pravosudni sistem i ujednačena sudska praksa. Naći rješenja za izlaz iz ovog stanja neće biti lako. Potrebne su korijenite reforme, prije svega, u obrazovanju budućih kandidata za sudije, izboru sudija, njihovoj obuci, specijalizaciji kad god je to moguće, i svakako, najoštrije moguće sankcije za korupciju u pravosuđu koja je takvog obima da nam svima već „bode oči“, osim možda onima koji time moraju da se bave.
Autor:
Aleksandar Sajić, advokat
E-mail: [email protected]
