Odnosi se na pitanje povrede prava na imovinu, garantovanog članom 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Sud je utvrdio da je došlo do povrede ovog prava zbog postupanja hrvatskih vlasti u vezi sa oduzimanjem imovine podnosioca predstavke.
Naime, Radelić je bio direktor i suvlasnik društva koje je ušlo u finansijske poteškoće i nije moglo izmirivati svoje obaveze, pa čak ni poreske prema državi. Nakon što dug nije mogao biti naplaćen od društva, domaći sudovi su, prema Opštem poreznom zakonu, utvrdili solidarnu odgovornost Radelića za poreski dug, iako se prethodno protiv njega nije vodio ni upravni ni krivični postupak kojim bi bila individualizovana njegova odgovornost.
Sudovi su bez detaljne analize Radelićeve lične odgovornosti odlučili da on solidarno odgovara, oslanjajući se na zakonsku pretpostavku odgovornosti direktora u slučaju neregularnog poslovanja društva. Nisu ispitali da li je konkretno doprinio nastanku poreskog duga ili da li je imao mogućnosti da ga izbjegne.
Sud u Strasbourgu je utvrdio da:
- Jeste postojao legitiman javni interes za naplatu poreza,
- Ali država nije postigla pravičnu ravnotežu između tog interesa i prava pojedinca,
- Podnosiocu je nametnuta lična i finansijska odgovornost bez mogućnosti da ospori konkretne okolnosti, što predstavlja nesrazmjerno zadiranje u pravo na imovinu.
Sud je zato zaključio da je došlo do povrede člana 1 Protokola br. 1, i dosudio Radeliću pravičnu naknadu.
Primjenjivost presude u kontekstu Zakona o PDV-u BiH
Iako se konkretna presuda odnosi na specifične okolnosti u Hrvatskoj, ova presuda ima značajne implikacije i za BiH, posebno u vezi sa članom 63. Zakona o PDV-u, jer podsjeća da direktori mogu biti odgovorni za poreske dugove društva samo uz poštovanje principa individualne odgovornosti, proporcionalnosti i pravičnosti.
Naime, član 63. Zakona o PDV-u BiH predviđa mogućnost solidarne odgovornosti lica koja su omogućila ili odobrila neplaćanje PDV-a. U praksi, to znači da UIO poziva na odgovornost za neplaćanje poreza od strane duštva, njegovog direktora, od kojeg iz njegove lične imovine naplaćuje poreske obaveze društva.
Međutim, u skladu sa principima iz presude Radelić protiv Hrvatske, takva odgovornost mora biti u skladu sa pravom na imovinu. To podrazumijeva da:
- Postoji zakonit osnov za ograničenje prava na imovinu.
- Ograničenje je u javnom interesu, na primjer, radi osiguranja naplate poreza, ali da
- Postoji pravična ravnoteža između interesa zajednice i zaštite individualnih prava, što znači da mjera ne smije biti prekomjerna ili nesrazmjerna.
Presuda Radelić protiv Hrvatske naglašava važnost zaštite prava na imovinu i potrebu za proporcionalnošću u mjerama koje vlasti preduzimaju. U kontekstu BiH, to znači da bi primjena člana 63. Zakona o PDV-u, kojom se direktorima može nametnuti odgovornost za poreske obaveze društva, trebala biti pažljivo razmotrena kako bi se osigurala usklađenost sa pravom na imovinu i principima pravičnosti.
Dakle, kako Uprava za indirektno oporezivanje, čak ni ne pokreće sudski postupak protiv direktora društva nego kao upravni organ direktno ih obavezuje na izmirenje duga društva po osnovu poreza, a bez utvrđivanja njegove odgovornosti, odnosno da li je direktor uopšte doprinio takvom stanju i ako jeste u kojoj mjeri, ova presuda može uveliko pomoći sudovima u odlučivanju u ovakvim postupcima.
Natasa Krejić, advokat
E-mail: natasa@afsajic.com
