Rad na daljinu regulisan je odredbama člana 44. Zakona o radu Republike Srpske i ovaj član predviđa da radnik i poslodavac mogu uvesti rad na daljinu samo sporazumno i samo za poslove koji nisu opasni ili štetni po zdravlje radnika. Kolektivni ugovori ne sadrže odredbe u vezi sa radom na daljinu i zbog toga se sve ugovorne odredbe u vezi sa uslovima rada na daljinu moraju pregovarati i dogovarati između poslodavca i radnika prije zaključenja ugovora.
Poslodavci nemaju zakonsko pravo jednostrano uvoditi rad na daljinu osim u posebnim slučajevima izazvanim višom silom (poput pandemije ili neke druge prirodne katastrofe) ili drugim opravdanim situacijama. Kada za to postoji opravdan razlog, poslodavac može radniku ponuditi izmjenu (ankes) ugovora o radu kako bi ga promijenio u ugovor o radu na daljinu, a radnik takvu izmjenu može prihvatiti uz zadržavanje prava da ospori opravdanost takve ponude u sudskom postupku ili može odbiti ponudu u kom slučaju poslodavac može otkazati ugovor o radu. S druge strane, zakon nije predvidio pravo na strani radnika da može zahtjevati da radi na daljinu ukoliko takav ugovor prvobitno nije zaključen sa poslodavcem ali to svakako ne spriječava radnika da pred poslodavca iznese prijedlog da radi na daljinu koji prijedlog poslodavac može prihvatiti ili odbiti. Važno je napomenuti da zakon, kolektivni ugovori ili bilo koji drugi akti ne propisuju koji su opravdani razlozi i koje kriterijume treba uzeti u obzir prilikom utvrđivanja opravdanosti ponude za izmjenu ugovora oo radu, što zadržava poslodavce u odlukama da radnicima nude anekse ugovora. Prema tome, poslodaac vrši procjena opravdanosti razloga za ponudu aneksa ugovora u svakom pojedinačnom slučaju, a ako iz toga proistekne i sudski postupak, poslodavc je u obavezi da dokaže opravdanost takve ponude, odnosno izmjene ugovora o radu.
U praksi, ugovor o radu na daljinu, pored opštih informacija, mora sadržavati i sljedeće odredbe: i) trajanje radnog vremena, ii) vrsta posla i način organizacije rada, iii) uslove rada i način vršenja nadzora nad radom radnika, iv) plata za obavljeni rad i rokovi isplate, v) upotreba opreme za rad i naknada za njeno korišćenje, vi) naknada ostalih troškova rada i način njihovog utvrđivanja i vii) druga prava i obaveze. S tim u vezi, same ugovorne strane se slobodno dogovaraju o snošenju troškova ili obezbjeđivanju opreme za rad itd., bez da takva obaveza postoji isključivo od strane poslodavca, jer se te stvari mogu nadoknaditi većom platom ili na neki drugi način.
Kada je u pitanju nadzor radnika koji rade na daljinu, poslodavci su dužni poštovati njihov privatnost zagarantovanu ustavom i zakonom o zaštiti ličnih podataka. U tom smislu, bilo koju vrstu nadzora radnik mora izričito odobriti, te mora postojati pismena saglasnost radnika, jer ne postoje zakonske odredbe na osnovu kojih poslodavac može samoinicijativno uvesti posebne vrste nadzora bez znanje radnika. Takođe, nadzor mora biti proporcionalan svrsi kojoj služi.
Predstavnici radnika ne moraju biti uključeni u uvođenje rada na daljinu, niti mogu uticati na uvođenje i osmišljavanje istog. Poslodavac je dužan prijaviti uvođenje rada na daljinu Poreskoj upravi kao i svaki drugi ugovor o radu, jer u suprotnom može biti novčano kažnjen.
Iako zakon predviđa mogućnost da radnik i poslodavac samostalno određuju radno vrijeme, treba napomenuti da radnik u tom smislu ne može imati manja prava nego što to zakon propisuje. S tim u vezi, radnik na daljinu ima pravo na puno radno vrijeme od 40 sati sedmično, odmor od 30 minuta tokom radnog dana, odmor od 12 sati neprekidno između 2 uzastopna radna dana ili sedmični odmor od 24 sata. Poslodavac i radnik bi se u svakom slučaju trebali dogovoriti o načinu praćenja radnog vremena i obliku izvještavanja o radnom vremenu.
S druge strane, zakon ne sadrži odredbe o tome da li poslodavac ima pravo pristupa mjestu stanovanja radnika radi njegove kontrole rada, ali propisuje da poslodavac nije odgovoran za bilo kakvu štetu nanesenu radniku ako radnik nije primijenio sve potrebne bezbjedonosne mjere za rad na daljinu. Prema tome osnov za ispitivanje primjene mjera će postojati samo kod nastupe štetne posljedice, a do tada se procjenjuje da poslodavac nema pravo pristupa, osim uz saglasnost radnika, jer je pravo na nepovredivost stana ustavom zagarantovano pravo.
Takođe, poslodavac mora usvojiti odgovarajuće politike ili druge opšte akte kojim se uređuju postupci zaštite podataka i privatnosti, na osnovu kojih će se utvrditi koje aktivnosti u tom smislu poslodavac može samostalno obavljati na osnovu zakona, a koje se moraju sprovesti uz saglasnost radnika koji radi na daljinu. Takve politike sadrže organizacione i tehničke mjere za osiguranje zaštite podataka radi postizanja usklađenosti za zakonskim propisima.
Odgovornost u radu na daljinu vrlo je specifično pitanje i zavisi od nekoliko faktora, koji uključuju moguću grešku uzorkovanu krivicom poslodavca ili radnika s jedne strane i primjenu bezbjedonosnih mjera pri radu na daljinu s druge strane. Prema tome, ako radnik u toku rada na daljinu, namjerno ili iz krajnje nepažnje nanese poslodavcu materijalnu štetu, odgovoran je i dužan tu štetu nadoknaditi, ali radnik i poslodavac solidarno odgovaraju za štetu uzrokovanu trećim licima od strane radanika koji radi na daljinu.
Takođe, radnik ima pravo da mu poslodavac nadoknadi štetu koju pretrpi u toku rada na daljinu, osim ako je šteta nastala krivicom radnika ili grubim nemarom. Ukoliko se između poslodavca i radnika ne postigne dogovor o visini i načinu naknade, oštećeni svoja prava može ostvariti putem nadležnog suda.
Autor teksta: Dragan Stijak
E-mail: [email protected]
