U savremenom maloprodajnom okruženju, pravilno razdvajanje proizvoda biljnog i životinjskog porijekla postaje sve važnije, ne samo zbog zakonskih regulativa, već i zbog rastuće svijesti potrošača o zdravlju, održivosti i etici kod korišćenja prehrambenih proizvoda. Pored toga, svjedoci smo neizbježne revolucije u proizvodnji hrane, a koja se odnosi na primjenu tehnologija u kojima se koriste genetski modifikovani organizmi za proizvodnju prehrambenih proizvoda. U Bosni i Hercegovini, gde je tradicija prehrambene industrije bogata i raznolika, pravilno organizovanje i prezentovanje ovih proizvoda može značajno uticati na iskustvo kupovine i zadovoljstvo potrošača.
Pravilno razdvajanje proizvoda biljnog i životinjskog porijekla ne predstavlja samo pitanje koje se tiče zdravstvenih i etičkih aspekata prehrambenih navika, već i pitanje zaštite i ostvarivanja prava potrošača koja se odnose na dobijanje neophodnih informacija o hrani. Propisi o informacijama o hrani su propisi kojima se utvrđuju informacije o hrani, a posebno njeno označavanje, uključujući pravila opšte prirode koja su primjenjiva na sve vrste hrane u posebnim okolnostima, ili na određene kategorije hrane i pravila koja se primjenjuju samo na posebne vrste hrane. U Bosni i Hercegovini, kao i u Evropskoj uniji, postoji niz regulativa kojima se regulišu obaveze označavanja pojedinih proizvoda.
Jedan od glavnih ciljeva obilježavanja prehrambenih proizvoda na određeni način svakako je pružanje potrošačima neophodnih informacija o hrani. Informacija o hrani je svaka informacija koja je dostupna potrošaču putem etikete, drugog pratećeg materijala ili na bilo koji drugi način, uključujući moderna tehnološka sredstva ili verbalnu komunikaciju. Prema tome, informacija o hrani u širem smislu obuhvata i pravilno pozicioniranje proizvoda u maloprodajnim trgovačkim objektima.
Obezbjeđenje informacija o hrani je u službi visokog stepena zaštite zdravlja i interesa potrošača. Ono omogućava osnovnu informisanost potrošača, te sigurno korišćenje hrane, posebno uzimajući u obzir zdravstvene, ekonomske, ekološke, socijalne i etičke okolnosti.
Kada se propisima o informacijama o hrani zahtijevaju obavezne informacije o hrani, to se odnosi na informacije koje spadaju u jednu od sljedećih kategorija:
a) informacije o vrstama i sastavu, svojstvima ili drugim karakteristikama hrane;
b) informacije o zaštiti zdravlja potrošača i sigurnom korišćenju hrane. To se posebno odnosi na informacije o: svojstvima sastojaka koji mogu biti štetni po zdravlje određenih grupa potrošača, roku upotrebe, skladištenju i sigurnom korišćenju, kao i uticaju na zdravlje, uključujući rizike i posljedice koje su povezane sa štetnim i opasnim konzumiranjem hrane;
c) informacije o hranjivim vrijednostima, kako bi potrošači, uključujući potrošače s posebnim prehrambenim potrebama, bili u mogućnosti da na osnovu informisanosti naprave izbor.
Informacija o hrani mora biti takva da ne obmanjuje krajnjeg potrošača i subjekta u poslovanju s hranom, posebno:
a) u pogledu karakteristika hrane i njene prirode, vrste, svojstava, sastava, količine, trajanja, države porijekla ili mjesta porijekla, te metode ili postupka proizvodnje;
b) pripisivanjem učinaka ili svojstava koja ne posjeduje;
c) nagovještavanjem posebnih karakteristika hrane kad zapravo sva istovrsna hrana ima takve karakteristike, posebno isticanjem prisustva ili odsustva određenih sastojaka i/ili hranjivih supstanci;
d) izgledom, opisom ili slikovnim prikazom, koji bi potrošaču nagovještavali prisustvo određene hrane ili sastojka, dok je, u stvari, sastavni dio koji je prirodno prisutan u toj hrani, ili sastojak koji se obično koristi u toj hrani, zamijenjen drugim sastavnim dijelom, odnosno drugim sastojkom.
Informacija o hrani mora biti tačna, jasna i razumljiva potrošaču.
Imajući u vidu navedeno, miješanje proizvoda biljnog i životinjskog porijekla (na primjer, biljnog mlijeka sa mlijekom životinjskog porijekla), bez jasnog naznačavanja i pružanja potrebnih informacija, može dovesti do obmane krajnjeg potrošača u pogledu karakteristika hrane i njene prirode i svojstava, te takvo postupanje može biti kvalifikovano kao kršenje prava potrošača.
Osim zakonskih obaveza, razdvajanje proizvoda biljnog i životinjskog porekla ima i praktične prednosti. Potrošači često traže specifične proizvode, bilo zbog prehrambenih alergija, dijeta poput vegetarijanske, ili iz etičkih razloga. Kada su ovi proizvodi jasno razdvojeni, potrošačima je olakšano donošenje odluka, te ne postoji mogućnost zabune u pogledu prirode i porijekla proizvoda. Pored toga, sama vizuelna prezentacija proizvoda predstavlja jedan vid pružanja informacija potrošačima, pa bi kao primjer dobre prakse mogli navesti označavanje polica različitim bojama (na primjer, zelenom bojom police na kojima se nalaze proizvodi biljnog porijekla, crvenom bojom police na kojima se nalaze proizvodi životinjskog porijekla). Ovakva strategija ne samo da olakšava snalaženje potrošačima, već može da podstakne prodaju, jer privlači pažnju potrošača i jasno komunicira vrstu proizvoda.
Zaključno, razdvajanje proizvoda biljnog i životinjskog porekla u prodavnicama u Bosni i Hercegovini nije samo pitanje iskustva potrošača i promovisanja održivosti u prehrambenom sektoru, već i usklađenosti sa pravnom regulativom. Pravilna organizacija i edukacija mogu značajno uticati na zadovoljstvo potrošača i njihov odabir, čime se doprinosi zdravijem i održivijem načinu života, a u krajnjoj liniji i ispunjavanju pravnih zahtjeva pružanja potrošačima neophodnih informacija o prehrambenim proizvodima.
Autor: Igor Letica
E-mail: [email protected]
