Klimatske promjene mijenjaju način na koji pravo razumije zaštitu životne sredine. Ekološki propisi tradicionalno su bili usmjereni na kontrolu zagađenja, upravljanje otpadom i zaštitu pojedinih prirodnih dobara. Danas se pred zakonodavca, upravu i sudove postavlja širi zadatak: kako organizovati privredu i korišćenje prostora tako da se smanjuju emisije gasova sa efektom staklene bašte, a istovremeno ograničavaju posljedice zagrijavanja koje više nije moguće izbjeći. U Bosni i Hercegovini taj zadatak dodatno usložnjavaju podijeljene nadležnosti, oslonjenost dijela energetike na ugalj i ograničeni kapaciteti za sprovođenje propisa. Klimatske promjene zato postaju pokretač razvoja prava, ali i provjera njegove djelotvornosti.
Poplave, suše, toplotni talasi i šumski požari pokazuju da klimatski rizik neposredno utiče na sigurnost ljudi, vrijednost imovine i kontinuitet poslovanja. Svjetska banka u izvještaju za BiH naglašava značaj izloženosti poplavama, požarima i visokim temperaturama, kao i potrebu ulaganja u prilagođavanje. Ipak, pravno i naučno nije opravdano svaku pojedinačnu nepogodu automatski pripisati klimatskim promjenama. Štetu često povećavaju neplanska gradnja, degradacija šuma, neodržavana infrastruktura i neprimjerene intervencije u vodotocima. Za pravo je presudno da prepoznatljiv rizik pretvori u obavezu prevencije, umjesto da se odgovor vlasti iscrpljuje u sanaciji posljedica i isplati pomoći.
Takav pristup zahtijeva razlikovanje ublažavanja klimatskih promjena i prilagođavanja njihovim posljedicama. Ublažavanje obuhvata smanjenje emisija, energetsku efikasnost i očuvanje prirodnih ponora ugljenika. Prilagođavanje podrazumijeva otporniju infrastrukturu, sigurnije vodosnabdijevanje, zaštitu od poplava i mjere protiv posljedica ekstremnih vrućina. Ove dvije grupe mjera moraju se pravno povezati. Energetski projekat može doprinositi smanjenju emisija, a istovremeno biti izložen nedostatku vode ili ugrožavati vrijedan ekosistem. Dobar regulatorni okvir mora omogućiti procjenu takvih odnosa, uz obrazloženo odmjeravanje javnih interesa i raspoloživih alternativa.
U BiH razvoj klimatskog prava polazi od složenog institucionalnog uređenja. Značajne nadležnosti zaštite životne sredine imaju entiteti i Brčko distrikt, dok u Federaciji BiH važnu ulogu imaju i kantoni. Državni nivo učestvuje u međunarodnim obavezama i koordinaciji. Evropska agencija za životnu sredinu upravo koordinaciju, administrativne kapacitete i unapređenje pravnog okvira prepoznaje kao važne potrebe zemlje. Rascjepkanost postaje naročito problematična kada se zajednički cilj mora pretvoriti u uporedive evidencije emisija, usklađene rokove i mjerljive rezultate. Rijeke, atmosferski procesi i lanci snabdijevanja ne prate administrativne granice, pa ni djelotvoran pravni odgovor ne može ostati zatvoren unutar njih.
Postojeći zakoni o zaštiti životne sredine već nude instrumente na kojima se klimatska politika može razvijati. Federalni zakon iz 2021. uređuje, između ostalog, stratešku procjenu, procjenu uticaja projekata, ekološke dozvole, učešće javnosti i odgovornost za štetu. To pokazuje da razvoj klimatskog prava ne počinje od praznog prostora. Potrebno je, međutim, postojeće instrumente povezati sa dugoročnim klimatskim ciljevima. Predostrožnost nalaže ozbiljno razmatranje rizika i kada postoje naučne neizvjesnosti, dok princip da zagađivač plaća opravdava raspodjelu troškova zaštite na one čije aktivnosti stvaraju opterećenje. Nijedan princip sam po sebi ne zamjenjuje jasno propisanu obavezu, metodologiju ili nadležnost.
Međunarodni okvir tom razvoju daje smjer. Pariski sporazum zahtijeva pripremanje, dostavljanje i održavanje uzastopnih nacionalno utvrđenih doprinosa, uz preduzimanje domaćih mjera ublažavanja radi ostvarivanja njihovih ciljeva. Ažurirani doprinos BiH iz 2021. predviđa smanjenje emisija do 2030. za 33,2 odsto u odnosu na 1990, odnosno 36,8 odsto uz međunarodnu podršku. Ove ciljeve ne treba poistovjećivati sa neposrednim ograničenjem emisija svakog preduzeća. Njihovo ostvarivanje zahtijeva domaće propise, planove, finansiranje i nadzor, kojima se određuje ko šta mora preduzeti i u kojem roku.
Evropske integracije dodatno usmjeravaju zakonodavne promjene. Evropska komisija je u izvještaju za 2025. pozvala BiH da donese zakon o klimi na državnom nivou, unaprijedi strateški okvir i uskladi praćenje, izvještavanje, verifikaciju i akreditaciju sa evropskim pravilima. Takva preporuka ne znači da je traženi zakon već usvojen niti da se cjelokupno klimatsko pravo Evropske unije neposredno primjenjuje u BiH. Ona, međutim, jasno pokazuje pravac reforme. Pravna sigurnost zahtijeva razlikovanje međunarodnih obaveza, domaćih važećih pravila i budućeg usklađivanja, naročito kada privrednici odlučuju o ulaganjima sa višedecenijskim vijekom korišćenja.
Posebno značajna promjena nastaje u procjeni uticaja na životnu sredinu. Klimatski odgovorna procjena trebalo bi da ispita i doprinos projekta emisijama i njegovu ranjivost na buduće klimatske uslove. Kod hidroelektrane to znači razmatranje raspoloživosti vode, kod saobraćajnice izloženosti poplavama i klizištima, a kod industrijskog postrojenja mogućnosti rada tokom ekstremnih temperatura. Ovdje je riječ o pravcu unapređenja metodologije i prakse, a ne o tvrdnji da je svaki takav zahtjev već jednako i potpuno uređen u svim dijelovima BiH. Zahtjevi moraju biti dovoljno određeni da ih investitor može ispuniti, a nadležni organ provjeriti.
Strateška procjena omogućava da se ista pitanja razmotre prije odlučivanja o pojedinačnim projektima. Ako energetski ili prostorni plan unaprijed usmjeri razvoj prema rizičnim rješenjima, naknadna procjena jednog objekta teško može ispraviti posljedice takvog izbora. Zato bi klimatske projekcije, kumulativni uticaji i poređenje alternativa trebalo da postanu stvarni dio planiranja. Na primjer, izbor između proširenja naselja u poplavnom području i korišćenja bezbjednije lokacije ne predstavlja samo urbanističko pitanje. On određuje buduće javne troškove, osiguranje imovine i izloženost stanovništva opasnosti. Pravo treba da zahtijeva obrazložene odluke zasnovane na odgovarajućim podacima.
Prilagođavanje posebno mijenja odnos ekološkog i građevinskog prava. Istorijski podaci o temperaturama i padavinama mogu biti nedovoljni za infrastrukturu koja treba da traje nekoliko decenija. Razvoj propisa zato treba usmjeriti prema provjeri klimatske otpornosti, ažuriranju tehničkih podloga i dosljednijoj kontroli gradnje u ugroženim zonama. Sličan pristup potreban je vodnom i šumarskom pravu: zaštita izvorišta, očuvanje tla i održavanje vegetacije predstavljaju i mjere prilagođavanja. U određenim okolnostima očuvanje močvarnog područja ili obnova šume mogu smanjiti rizik koji bi se inače pokušavao rješavati isključivo skupim građevinskim zahvatima.
Energetska tranzicija otvara dodatna pitanja. Razvoj sunčanih i vjetroelektrana može smanjiti zavisnost od fosilnih goriva, ali zahtijeva odgovorno određivanje lokacija, dostupnu mrežu i zaštitu prirode. Klimatska korist projekta ne opravdava zanemarivanje propisanih postupaka ili prava lokalnog stanovništva. Za investitore je korisnije da postupci budu predvidivi i stručno vođeni nego da se standardi povremeno ublažavaju bez jasnih kriterijuma. Dugoročno, pravni okvir mora omogućiti usklađivanje novih izvora energije, skladištenja i potrošnje, uz transparentno odlučivanje o korišćenju zemljišta i odgovornosti za uklanjanje postrojenja nakon prestanka rada.
Ekonomski pritisak na reformu naročito se vidi kroz evropski mehanizam prekograničnog prilagođavanja cijene ugljenika, poznat kao CBAM. Njegov konačni režim primjenjuje se od 1. januara 2026. na određenu robu, uključujući proizvode iz sektora gvožđa i čelika, aluminijuma, cementa i električne energije. Obaveze prema tom režimu prvenstveno snose odgovarajući uvoznici u Evropskoj uniji, ali posljedice osjećaju i proizvođači u BiH. Kupci traže pouzdane podatke o ugrađenim emisijama, a trošak ugljenika utiče na komercijalne pregovore. Zbog toga praćenje emisija postaje pitanje pristupa tržištu, konkurentnosti i ugovorne odgovornosti.
Za domaća preduzeća to znači potrebu uređivanja odgovornosti za dostavljanje podataka, provjeru obračuna i raspodjelu dodatnih troškova. Ugovori sa kupcima i dobavljačima treba da razjasne postupanje kada se podaci pokažu netačnim ili kada regulatorna promjena utiče na cijenu. Banke i investitori mogu zahtijevati dodatne dokaze o otpornosti projekta i njegovoj emisijskoj putanji, zavisno od svojih pravila i ugovorenih uslova. Klimatski rizik tako ulazi u dubinsku pravnu analizu, obezbjeđenja i procjenu vrijednosti imovine. Ekološko pravo sve više djeluje zajedno sa privrednim, finansijskim i obligacionim pravom.
Uspostavljanje pouzdanog sistema podataka zato zaslužuje posebno mjesto. Bez uporedivih mjerenja i provjerljivih obračuna teško je ocijeniti da li određena mjera stvarno smanjuje emisije ili samo mijenja način njihovog prikazivanja. Budući propisi trebalo bi da jasno urede obveznike izvještavanja, metodologije, rokove, ovlašćenja verifikatora i posljedice netačnog izvještavanja. Istovremeno je potrebno zaštititi opravdano povjerljive poslovne podatke, uz očuvanje prava javnosti na informacije od značaja za životnu sredinu. Poseban problem predstavlja mogućnost da različiti organi od istog privrednika traže međusobno neusaglašene podatke. Koordinacija evidencija bila bi konkretan doprinos i zaštiti klime i smanjenju administrativnog opterećenja.
Značajan prostor razvoja postoji i u javnom trošenju. Pri nabavci vozila, obnovi javnih zgrada ili izgradnji saobraćajne infrastrukture trebalo bi, u granicama važećih pravila, razmatrati troškove tokom cijelog vijeka korišćenja i otpornost na klimatske rizike. Najniža početna cijena ne mora značiti najmanji ukupni trošak ako objekat zahtijeva veliku potrošnju energije ili česte popravke nakon poplava. Takvi kriterijumi moraju biti povezani sa predmetom nabavke, mjerljivi i jednako primjenjivi na ponuđače. Klimatski ciljevi ne bi smjeli postati izgovor za proizvoljne uslove, ograničavanje konkurencije ili pogodovanje određenom proizvođaču. Potrebno je povezati ekološku opravdanost sa integritetom postupka.
Promjene su relevantne i za osiguranje. Veća izloženost određenim opasnostima može uticati na dostupnost pokrića, premiju i ugovorena isključenja. Vlasnik objekta zato treba da razumije da li polisa obuhvata poplavu, klizište ili prekid poslovanja i koje preventivne obaveze preuzima. Za zakonodavca se otvara pitanje kako podstaći prevenciju i održati dostupnost zaštite, bez stvaranja očekivanja da će javni budžet nadoknaditi svaku štetu. Razvoj prava u toj oblasti zahtijeva pažljivo povezivanje ugovorne slobode, informisanja osiguranika i politike upravljanja katastrofalnim rizicima, uz realno sagledavanje mogućnosti tržišta.
Sudska zaštita predstavlja drugi važan pravac razvoja. Evropski sud za ljudska prava je u presudi Verein KlimaSeniorinnen Schweiz i drugi protiv Švajcarske, od 9. aprila 2024, utvrdio povrede prava iz članova 8. i 6. Konvencije. Sud je razvio standarde pozitivnih obaveza države u zaštiti od ozbiljnih posljedica klimatskih promjena i pristupa sudu. Predmet je istovremeno pokazao značaj procesnih uslova: prihvaćen je položaj udruženja, dok pojedinačne podnositeljke nisu ispunile zahtjeve za status žrtve. Presuda zato ne uspostavlja neograničeno pravo svakoga da pokrene bilo koji klimatski spor.
Za BiH je ta praksa relevantna zato što Ustav predviđa neposrednu primjenu Evropske konvencije i njen prioritet nad ostalim zakonima. Ipak, presuda protiv Švajcarske ne nalaže BiH automatski identičan paket mjera niti unaprijed određuje ishod domaćeg spora. Ona pruža standarde za tumačenje obaveza vlasti. Budući postupci mogli bi otvoriti pitanja adekvatnosti zaštite posebno izloženih ljudi ili obrazloženosti odluka koje zanemaruju ozbiljne rizike. U svakom predmetu ostaju važni nadležnost, pravni interes, iscrpljivanje pravnih sredstava i pouzdani dokazi o ugrožavanju zaštićenog prava.
Pravo javnosti da učestvuje u odlučivanju dobija dodatnu težinu. BiH je ugovorna strana Arhuske konvencije, koja povezuje pristup informacijama, učešće javnosti i pristup pravosuđu u pitanjima životne sredine. Klimatske odluke zahtijevaju da podaci budu dostupni dok su alternative još otvorene. Objavljivanje obimne studije neposredno prije isteka roka teško može obezbijediti smisleno učešće. Unapređenje prakse podrazumijevalo bi razumljive sažetke, dostupne evidencije i obrazložen odgovor na primjedbe. Time se ne garantuje saglasnost svih učesnika, ali se povećava mogućnost da odluka bude zakonita, kvalitetna i društveno prihvatljiva.
Odgovornost za štetu ostaje naročito osjetljiva oblast. Kod globalnih emisija često je teško povezati ponašanje jednog subjekta sa pojedinačnim gubitkom. Jasnije situacije mogu nastati kada se šteta uveća zbog konkretnog propusta, poput neodržavanja zaštitne infrastrukture ili zanemarivanja poznate opasnosti prilikom projektovanja. Ni tada odgovornost nije automatska: moraju se ispitati propisana dužnost, povreda, uzročna veza i drugi uslovi odgovarajućeg režima. Klimatske projekcije mogu uticati na ocjenu predvidivosti događaja, ali same ne ukidaju mogućnost pozivanja na višu silu. Sve više će se razmatrati šta je razumno pažljiv subjekt mogao znati i preduzeti.
Pravedna raspodjela troškova predstavlja uslov održivosti reforme. Zatvaranje rudnika ili promjena načina grijanja ne pogađaju jednako sve građane. Radnicima su potrebni ostvarivi programi prekvalifikacije i zapošljavanja, lokalnim zajednicama zamjenske razvojne mogućnosti, a energetski ugroženim domaćinstvima dostupna podrška. Subvencije treba oblikovati transparentno, sa provjerljivim kriterijumima i ciljevima. U suprotnom, teret tranzicije može pasti na one koji imaju najmanju mogućnost da mu se prilagode. Pravna predvidivost podrazumijeva i razuman raspored promjena, kako bi se izbjeglo dugotrajno odlaganje praćeno naglim i teško ostvarivim zahtjevima.
Dalji razvoj ekološkog prava u BiH zato treba mjeriti kvalitetom sprovođenja. Potrebni su usklađeni podaci, stručna uprava, djelotvoran nadzor i stabilno finansiranje, uz jasnu vezu između planova i pojedinačnih odluka. Posebno je važno obrazovati pravnike, projektante i javne službenike za razumijevanje klimatskih dokaza. Donošenje novih zakona ima smisla ako njihove odredbe mogu biti primijenjene i kontrolisane. Klimatske promjene već preoblikuju sadržaj pravne pažnje i odgovornosti; zadatak BiH je da taj razvoj pretvori u pravovremenu zaštitu ljudi i prirode, sigurnije investicije i razvoj koji budućim generacijama neće ostaviti nesrazmjeran teret.
Autor: Aleksandar Sajic
