Evropska unija je 8. juna 2016. godine donijela Direktivu (EU) 2016/943 o zaštiti neotkrivenih znanja i iskustava te poslovnih informacija, od nezakonitog pribavljanja, korišćenja i otkrivanja, a države članice su je bile dužne implementirati u svoja zakonodavstva do 9. juna 2018. godine. Iako je Bosna i Hercegovina svoju obavezu usklađivanja domaćeg zakonodavstva sa pravnim propisima EU preuzela danom potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU, još uvijek nije obezbijedila njihovu punu primjenu i zaštitu u svim segmentima, s obzirom da je proces usklađivanja propisa dugotrajan i postepen proces. U Bosni i Herzegovini, u entitetskim propisima, poslovna tajna regulisana je Zakonom o privrednim društvima, Zakonom o radu, a njeno neovlašteno otkrivanje predviđeno je i kao krivično djelo Krivičnim zakonom. U zemljama članicama EU ovo pitanje je regulisano u propisima koji regulišu privredno pravo, intelektualnu svojinu, ili se posebnim zakonom uređuje ovo pitanje. Jedan od ciljeva donošenja Direktive (EU) 2016/943 je da se utvrde pravila Evropske unije o zaštiti od nezakonitog pribavljanja, korištenja i otkrivanja poslovnih tajni, te usklađivanje nacionalnih zakonodavstava o zaštiti od nezakonitog pribavljanja, korištenja i otkrivanja poslovnih tajni sa tim pravilima, a sve kako bi se bez ograničavanja temeljnih prava i sloboda spriječilo nezakonito pribavljanje, korištenje i otkrivanje poslovnih tajni.
Pravna zaštita poslovnih tajni značajna je iz razloga jer društva ulažu velika sredstva u pribavljanje, razvoj i sticanje znanja i iskustava, upravo iz razloga jer im poslovne tajne osiguravaju konkurentsku prednost. Kao takva, poslovna tajna može da obuhvata širok spektar informacija koje uključuju ne samo znanja i iskustva, već i komercijalne podatke kao što su podaci o klijentima i dobavljačima ili određene analize tržišta, sve u zavisnosti od djelatnosti koju društva obavlja, a koje mogu biti od velikog značaja za konkurentska društva. Pozitivni propisi u Bosni i Hercegovini ne pružaju tačnu definiciju poslovne tajne već propisuju da je poslovna tajna informacija o poslovanju određena osnivačkim aktom ili nekim drugim aktom društva za koju je očigledno da bi uzrokovala znatnu štetu privrednom društvu ako dođe u posjed trećeg lica. Definisanje ovog pitanja na ovakav način ostavlja otvorenim pitanje dokazivanja visine štete nastale otkrivanjem ili korišćenjem poslovne tajne, procjene karaktera same poslovne tajne, kao i mehanizme otklanjanja drugih štetnih posljedica nastalih otkrivanjem poslovne tajne. Očigledno je da je poslovnu tajnu potrebno definisati na precizniji način, a istovremeno predvidjeti učinkovite mehanizme koje bi doveli do trenutnog sprečavanja daljeg nezakonitog pribavljanja korištenja ili otkrivanja poslovne tajne posebno u današnjem svijetu novih tehnologija u komunikacijskom i informacionom sistemu koji omogućavaju brži protok i širenje informacija.
U ostalim nacionalnim zakonodavstvima zemalja članica EU postojale su značajne razlike u pogledu zaštite poslovne tajne, od samih dostupnih pravnih sredstava, pravila o postupanju sa robom proizvedenom korišćenjem poslovne tajne, sankcijama, što je dovodilo do činjenice da se smanjuje međunarodna saradnja i aktivnost u onim zemljama gdje ta pravna zaštita na nižem nivou. Upravo iz tog razloga Direktiva (EU) 2016/943 o zaštiti neotkrivenih znanja i iskustava te poslovnih informacija, od nezakonitog pribavljanja, korišćenja i otkrivanja ima cilj da postavi pravila na nivou EU kojim bi se usaglašavanjem nacionalnih zakonodavstava zemalja članica omogućila sveobuhvatnija zaštita poslovne tajne na unutrašnjem tržištu.
Direktiva poslovnu tajnu definiše kao sve informacije koje predstavljaju tajnu, odnosno u svojoj ukupnosti ili strukturi i sklopu sastavnih dijelova nisu opšte poznate ili lako dostupne osobama iz krugova koji obično bave tom vrstom informacija; ukoliko imaju komercijalnu vrijednost; te ukoliko je osoba koje takve informacije zakonito kontroliše preduzela sve razumne korake kako bi sačuvala njihovu tajnost.
U Poglavlju II Direktivne regulisano je zakonito i nezakonito pribavljanje i otkrivanje poslovnih tajni, pa tako se zakonitim pribavljanjem tajne smatra svako pribavljanje poslovne tajne do kojeg je došlo nezavisnim otkrićem ili stvaranjem, opažanjem, proučavanjem, rastavljanjem ili testiranjem proizvoda koji je učinjen dostupnim javnosti ili koji je zakonitom posjedu osobe koja nije vezana pravno valjanom obavezom da ogranični pribavljanje poslovne tajne. Zakonitim pribavljanjem se smatra se i svako pribavljanje poslovne tajne nastalo ostvarivanjem prava radnika u skladu sa pravom Unije i nacionalnim zakonodavstvima. Pod nezakonitim pribavljanjem poslovne tajne Direktiva smatra svako pribavljanje poslovne tajne bez pristanka nosioca poslovne tajne uključujući neovlašten pristup i prisvajanje bilo kakvog materijala iz kojeg se poslovna tajna može izvesti, dok se pod nezakonito korištenjem poslovne tajne smatra i proizvodnja, stavljanje u ponudu ili na tržište robe kojom je počinjena povreda.
U III Poglavlju Direktive predviđene su mjere, sankcije i pravna sredstva koja stoje na raspolaganju u cilju osiguravanja pravne zaštite, a koja moraju biti pravična, učinkovita, pristupačna i efektivna. Direktiva predviđa da države članice, u okviru svojih nacionalnih zakondavstava osiguraju da se na zahtjev zakonitog nosioca poslovne tajne, licu koje nezakonito pribavi poslovnu tajnu može izreći privremena zabrana upotrebe robe, proizvodnje robe, kao i zapljena i predaja robe za koju se sumnja da je njome počinjena povreda. Ove mjere se ukidaju ukoliko podnosilac zahtjeva u roku od 20 dana ili najviše 31 kalendarski dan ne pokrene sudski postupak za rješavanje ovog pitanja. Direktiva predviđa i rok zastare koji iznosi najviše 6 godina.
Kako bi se olakšala jedinstvena primjena mjera, postupaka i pravnih sredstava predviđenih u ovoj Direktivi bilo je potrebno uspostaviti određene kanale za saradnju i razmjenu informacija kako bi se usaglašavanje nacionalnih zakonodavstava odvijalo na što precizniji i efektivniji zakon. Direktivom je predviđen rok od dvije godine u okviru kojeg su zemlje članice bile dužne da u svoja zakonodavstva implementiraju odredbe ove Direktive, što su činile na način da su u već postojeće zakone implementirale odredbe o poslovnoj tajni, ili su donosile posebne zakone. Tako je Austrija u već postoji Zakon o nepoštenoj konkurenciji (“Unfair Comeptition Act”) dodala niz novih odredbi za provođenje Direktive. Nove odredbe zahtijevaju od kompanija da preduzmu odgovarajuće mjere zaštite poslovnih tajni od objavljivanja a kako bi mogli iskoristiti prošireni katalog sankcija koji je uveden ovim aktom, što znači da društva moraju prepoznati svoje znanje i postupke i preduzeti aktivne korake da ga zaštite, kao što je npr da obezbijede da ugovori o radu sadrže obavezu povjerljivosti nakon zapošljavanja. Belgija je takođe ove odredbe implementirala u već postojeće zakone (“The Code of Economic Law”, “The Judicial Code” and “The Act on Employment Contracts”) i to na način da je definisala poslovnu tajnu, zakonita i nezakonita postupanja u vezi s poslovnom tajnom i proizvodima koji se bave kršenjem zakona i uvela određene mjere zaštite. Ovaj primjer, odnosno implementaciju odredbi iz Direktive u već postojeće zakone i propise slijedile su i Bugarska, Češka, Poljska i Italija, dok su države članice poput Njemačke, Mađarske, Holandije, Luksemburga, Hrvatske, usvojile nove zakone o zaštiti poslovnih tajni kojim su regulisale samu definiciju i karakter poslovne tajne, predvidjeli mjere koje nosioci poslovnih tajni moraju preduzeti da bi iste zaštitili, kao i sam postupak zaštite i sredstva koja im stoje na raspolaganju u cilju zaštite poslovne tajne.
Kako smo u prvom dijelu naveli Bosna i Hercegovina poslovnu tajnu reguliše Zakonom o privrednim društvima i Zakonom o radu, te u nedostatku preciznih propisa kojim bi ovo pitanje bilo regulisano, u velikoj mjeri se oslanja na zaključivanje Ugovora o povjerljivosti u okviru kojih se precizira pojam i obim poslovne tajne kao i same posljedice nezakonitog pribavljanja i korištenja poslovne tajne, dok sudski mehanizmi zaštite još uvijek ne pružaju dovoljan nivo zaštite. Potrebno je posvetiti više pažnje regulisanju ovog pitanja jer informacije, znanja, iskustva predstavljaju jednu vrstu platežnog sredstva i bitan su faktor uspješnosti i konkurentnosti na tržištu, te ih je samim tim i potrebno dobro zaštiti.
Autor: Tijana Milačić
E-mail: [email protected]
