Govor mržnje

Skoro svakodnevno se susrećemo sa različitim vrstama govora mržnje, ali posebnu pažnju zahtjeva onaj govor mržnje koji se na vrlo jednostavan način širi društvenim mrežama i dostupan je velikom broju lica. Do sada smo vjerovatno već toliko navikli na njega da mu ne pridajemo veći značaj, što je potpuno pogrešno jer pored toga što može imati ozbiljne posljedice, isti predstavlja i kršenje osnovnih ljudskih prava. Liberalizacija javnog prostora, odnosno činjenica da su društvene mreže i portali postali jedno od glavnih sredstava javnog informisanja učinila je da se govor mržnje plasira putem društvenih mreža, različitih profila i grupa, pa samim tim da isti postane sastavni dio svakodnevnice i redovan način izražavanja.

Govor mržnje ima razne definicije, ali bez obzira koju definiciju govora mržnje izaberemo, vrlo lako ćemo ga prepoznati jer u svojoj osnovi govor mržnje predstavlja svako javno izražavanje koje promoviše, podstiče, širi pa čak i opravdava mržnju i neprijateljstvo  prema bilo kojoj društvenoj grupi, stvarajući okruženje pogodno za različite oblike diskriminacije.

Gledajući sa pravne strane, Bosna i Hercegovina je usvojila niz propisa kojima se reguliše govor mržnje, te uspostavila institucije sa zadatkom da suzbijaju ovu pojavu, ali ono što posebno otežava kako suzbijanje  tako i regulisanje ove pojave je rasprostranjenost govora mržnje na internetu gdje se isti vrlo lako širi i projektuje i to često pod potpunim okriljem anonimnosti onih koji ga plasiraju.

Iako je kroz praksu govor mržnje veoma uočljiv, statistički podaci, sadržani u Specijalnom izvještaju o govoru mržnje u Bosni i Hercegovini[1], izrađen na inicijaticivu kancelarije Vijeća Evrope, govore da je u Instituciji ombudsmana za ljudska prava u BiH registrovan mali broj predmeta govora mržnje, odnosno u prosjeku dva tri predmeta godišnje, otvorenih po službenoj dužnosti.  Skoro identično stanje je i u pravosuđu, skoro da nema bilo kakve prakse i odluka u vezi sa govorom mržnje ni u krivičnim ni u građanskim postupcima s tim  da je potrebno razlikovati govor mržnje od krivičnih djela učinjenih iz mržnje.

Ako govorimo o regulatornom okviru za suzbijanje govora mržnje, osnovu istog ćemo naći kako u međunarodnim dokumentima kao što su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije,  kao i neizostavna Evropska konvencija o ljudskim pravima i druge preporuke i protokoli koji na jasan i nedvosmislen način definišu pojam govora mržnje,  zabranu govora mržnje, ali i odnos govora mržnje u odnosu na slobodu izražavanja kao osnovno ljudsko pravo garantovano Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima.

Generalna skupština UN još je prošle godine prepoznala važnost promovisanja borbe protiv govora mržnje, pa je shodno tome pozvala sve države da pojačaju svoju angažovanost u suzbijanju ove pojave, tako što je usvojila Rezoluciju koja za cilj ima suzbijanje diskriminacije, ksenofobije i govora mržnje, te proglasila 18. juni Međunarodnim danom borbe protiv govora mržnje koji se prvi put obilježava od 2022. godine.

Kad je riječ o domaćem regulatornom okviru ono što je uočljivo je da ni Ustav Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, pa ni Statut Brčko nemaju odredbe kojima se izričito zabranjuje govor mržnje, ali s obzirom da isti sadrže odredbe kojima se garantuju osnovna ljudska prava i slobode, kao i sam princip zabrane diskriminacije, smatra se da postoji osnov za zakonsko regulisanje govora mržnje, kao i krivičnih djela počinjenih iz mržnje na teritoriji Bosne i Hercegovine.  Ako uzmemo u obzir definiciju govora mržnje sa početka ovog teksta, kao i činjenicu da se kroz govor mržnje izražava i diskriminacija onda možemo reći i da je govor mržnje na neki način regulisan i Zakonom o ravnopravnosti polova BiH, Zakonom o zabrani diskriminacije, Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH. Naime, Zakon o zabrani diskriminacije donesen je 2009. godine i time je u Bosni i Hercegovini uspostavljena zabrana diskriminacije u skoro svim oblastima života i rada. Ukoliko se dotaknemo i krivično-pravne oblasti možemo da zaključimo da su u Bosni i Hercegovini krivična djela počinjena iz mržnje regulisana u sva četiri krivična zakona (BIH, RS, FBIH, Brčko Distrikt). Dakle, treba razlikovati krivična djela počinjena iz mržnje, a koja su povezana sa govorom mržnje s time da im govor mržnje najčešće prethodi, prati ili slijedi nakon krivičnih djela počinjenih iz mržnje. Bosna i Hercegovina je kroz ove zakone pojam mržnje uvela kao otežavajuću okolnost, međutim krivičnopravna zaštita protiv govora mržnje je na mnogo sveobuhvatniji način regulisana samo Krivičnim zakonikom RS koji članom 359. propisuje posebno krivično djelo pod nazivom – Javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje, dokisto nije učinjeno u FBIH i Brčko Distriktu. Republika Srpska je nastavila da govor mržnje reguliše kroz druge propise i oblasti, pa tako relevantne odredbe možemo pronaći u Zakonu o sportu RS.

Pored zakona pojavu govora mržnje Bosna i Hercegovina pokušava da reguliše i brojnim zabranama širenja govora mržnje od strane elektronskih i štampanih medija koje su ustanovljene različitim podzakonskim aktima, kodeksima, uputstvima i preporukama. Isto tako većina digitalnih platformi i online zajednica ima svoja posebna pravila i smjernice kako bi osigurala korisnicima zaštitu od uznemiravanja, vrijeđanja i govora mržnje na njihovim platformama, pa u skladu sa smjernicama svaka komunikacija suprotna tome se može prijaviti administratorima i moderatorima koji takav oblik komunikacije mogu da zabrane/uklone.

S obzirom da govor mržnje može da izazove emocionalne, socijalne, psihološke, pa i fizičke posljedice na zdravlje pojedinca koji je izložen ovoj pojavi na bilo koji način država i dalje mora da uspostavlja mehanizme zaštite od ove pojave, a poseban izazov predstavlja upotreba tehnologije u ove svrhe.

Prema podacima Institucije ombudsmena za ljudska prava do 2019. godine žalbe koje podrazumijevaju govor mržnje registrovale su se kao ostali oblici diskriminacije, dok tek od 01.01.2019. godine govor mržnje se zavodi kao posebna kategorija, te je zaprimljen jako mali broj žalbi[2].

Iako je mali broj evidentiranog govora mržnje, i još manji onaj koji je sankcionisan, veoma je bitno napomenuti da svaka riječ nosi svoju težinu, pa samim tim i posljedice i odgovornost za izrečeno, i ono što možemo da konstatujemo da osobe koje plasiraju govor mržnje, bez obzira na starosnu dob,  prilično svjesno koriste riječi i rečenice koje karakterišemo kao govor mržnje, ne uzimajući u obzir kakve posljedice izazivaju, te je zato potrebno kontinuirano raditi na uspostavljanju mehanizama zaštite, prepoznavanju ali i prevenciji i edukaciji o načinima izražavanja. Ovo podrazumijeva i da se jasno postavi granica u kom obimu pravo na slobodu izražavanja isključuje onu vrstu izražavanja koja podstiče mržnju i zloupotrebu slobode izražavanje.


[1] Specijalni izvještaj o govoru mržnje u Bosni i Hercegovini iz jula 2021, Institucija ombudsmena za ljudska prava;

[2] Specijalni izvještaj o govoru mržnje u Bosni i Hercegovini iz jula 2021, Institucija ombudsmena za ljudska prava;

Primjeri žalbi su dostupni u izvještaju.

Autor teksta: Tijana Tatić

E-mail: [email protected]

About the author