Iako je želja i motivacija za radom u Bosni i Hercegovini na veoma niskom nivou, migracija radne snage je na veoma visokom nivou i sve prisutnija, možda više nego ikada u poslednjih deset godina. Činjenica je da se na svakom koraku konstantno priča o mogućnostima i načinima odlaska u inostranstvo radi zaposlenja i to prva stanica Slovenija, pa dalje zemlje Evropske Unije. Ovaj trend je posebno izražen u onim zanimanjima koja su deficitna u zapadnim zemljama kao što je oblast zdravstva, IT industrije, kao i određena strukovna zanatska zvanja. Uprkos velikom odlivu mozgova, i skoro svakodnevnom odlasku radne snage život i rad u BIH ne može i ne smije da stane, jer i dalje postoje kako domaće tako i strane investicije u određene projekte, koje imaju za rezultat angažovanje u velikom broju domaće i strane radne snage. Nerijetko se dešava da baš u tim situacijama nam nedostaje kvalifikovana radna snaga koja je svoj radni vijek započela ili nastavila u inostranstvu. Upravo tada domaći i strani poslodavci su primorani da angažuju strane stručnjake, majstore, tehničare ili druge potrebne kadrove, upravo one koji su napustili našu zemlju u potrazi za poslom. Kada su u pitanju ovakvi i slični projekti dešava se da su strani radnici i stručnjaci plaćeni puno bolje nego domaći stručnjaci. Ne možemo da se ne zapitamo da li su njihovo znanje, iskustvo i stručnost zaista „skuplji“, ili na cijenu njihovog rada utiče pasoš odnosno državljanstvo. Ako uzmemo u obzir da naš Zakon o radu propisuje da se radnicima garantuje jednaka plata za isti rad ili rad iste vrijednosti koji ostvaruju kod poslodavca, te da se pod radom iste vrijednosti podrazumijeva rad za koji se zahtjeva isti stepen stručne spreme, odnosno obrazovanja i sposobnosti, zašto smo često svjedoci da stranci imaju znatno veću platu, odnosno naknadu za isti rad samo zato što su stranci? Da li ovakvim vidom diskriminacije direktno samo pogoršavamo položaj i značaj domaćeg radnika? Ako uzmemo u obzir da strani radnici pored veće zarade uživaju i određene druge privilegije kao što su naknade za rad van svoje zemlje, troškovi putovanja, dnevnice, troškovi smještaja, postavlja se pitanje opravdanosti ovako velikih izdataka u odnosu na angažovanje domaće radne snage. Zar ne bi trebalo početi otpočetka, usavršiti obrazovni sistem, edukacije, stručne prakse, te osposobiti domaćeg radnika za sve vrste posla i izbjeći gore pomenute troškove i trajno riješiti problem? Ovdje čak ni ne govorimo o onim zanimanjima i strukama u kojima radnici čak ni nemaju prilike da se usavršavaju pa smo primorani da zapošljavamo stručnu radnu snagu iz inostranstva već govorimo o onim zanimanjima za koja se usavršavaju i domaći radnici, a posao „ispred nosa“ im uzimaju stranci samo što se podrazumijeva da su oni stručniji jer nisu iz BiH.
Ovaj vid diskriminacije radnika je doveo do toga da iz BIH ne odlaze samo zanatlije, stolari, moleri, građevinari, već odlazi i kvalifikovana mlada radna snaga, mladi obrazovani ljudi, potencijalni stručnjaci iz svojih oblasti samo zato jer im je u inostranstvu lakše i raditi fizički posao nego dokazavati da plata ne treba da zavisi od državljanstva, bar ne u BiH. U kom trenutku smo dozvolili da bude lakše naučiti strani jezik, prekvalifikovati se, ostaviti cijeli život i otići u nepoznato da bi uspjeli ono što nam nije omogućeno u našoj državi u kojoj smo rođeni? Zašto svaka druga država cijeni svoje stručnjake, finansira ih, omogućava im usavrašavanje a samo mi svoje tjeramo ili ih diskriminišemo u odnosu na strane, a ponosno ih promovišemo kad uspiju u nekoj drugoj državi?
Cilj svih nas i naše zajednice treba da bude poboljšanje položaja domaćeg radnika i djelovanje u pravcu očuvanja radne snage na način da se više cijeni i prepozna potencijal svakog pojedinca koje će na kraju imati za rezultat adekvatnu novčanu satisfakciju, jer samo pozitivnim djelovanjem možemo uticati na smanjenje odliva radne snage. Tek tada, nećemo govoriti o smanjenju nezaposlenosti koja se u stvarnosti ogleda u broju radnika koji je napustio zemlju, već o povećanju zaposlenosti i to na način da radnik bude zadovoljan svojim položajem, te samim tim produktivan i za svog poslodavca.
Autori:
Sanja Đukić, advokat ([email protected])
Tijana Milačić, stručni saradnik ([email protected])
