Uvod
Energetska tranzicija predstavlja jedan od najvažnijih ekonomskih, tehnoloških i regulatornih procesa savremenog doba. Globalni napori usmjereni ka smanjenju emisija gasova sa efektom staklene bašte, povećanju energetske efikasnosti i većem korištenju obnovljivih izvora energije doveli su do dubokih promjena u načinu proizvodnje, prenosa i potrošnje električne energije. Međutim, uspjeh energetske tranzicije ne zavisi isključivo od razvoja novih proizvodnih kapaciteta iz obnovljivih izvora energije, poput solarnih i vjetroelektrana. Jedan od ključnih preduslova za uspješnu integraciju velikog udjela obnovljivih izvora energije u elektroenergetski sistem jeste razvoj velikih postrojenja za skladištenje energije.
Skladištenje energije omogućava balansiranje proizvodnje i potrošnje električne energije, povećava fleksibilnost elektroenergetskog sistema, doprinosi sigurnosti snabdijevanja i smanjuje potrebu za korištenjem fosilnih goriva u periodima povećane potrošnje. Upravo zbog toga Evropska unija, Sjedinjene Američke Države i druge razvijene ekonomije ulažu značajna sredstva u razvoj baterijskih sistema za skladištenje energije (Battery Energy Storage Systems – BESS), reverzibilnih hidroelektrana i drugih oblika skladištenja.
Ipak, tehnološki razvoj sam po sebi nije dovoljan. Da bi veliki sistemi za skladištenje energije mogli ostvariti svoj puni potencijal, neophodno je uspostaviti odgovarajući regulatorni okvir. Ovaj okvir mora omogućiti investitorima pravnu sigurnost, ekonomske podsticaje i jasan tržišni položaj skladištenja energije. Poseban značaj ovog pitanja postoji u Bosni i Hercegovini, koja raspolaže značajnim potencijalima za razvoj obnovljivih izvora energije, ali se i dalje suočava sa regulatornim izazovima koji usporavaju investicije u skladištenje energije.
Značaj velikih sistema za skladištenje energije
Tradicionalni elektroenergetski sistemi zasnivali su se na velikim elektranama koje su proizvodile električnu energiju prema predvidivim obrascima. U takvom sistemu balansiranje mreže bilo je relativno jednostavno. Međutim, povećanjem udjela solarnih i vjetroelektrana pojavljuje se problem njihove nestabilnosti i zavisnosti od vremenskih uslova.
Solarna elektrana proizvodi energiju samo tokom dana, dok proizvodnja vjetroelektrana zavisi od intenziteta vjetra. U pojedinim periodima proizvodnja može značajno premašiti potrošnju, dok u drugim može doći do ozbiljnih manjkova električne energije. Upravo tu skladištenje energije postaje ključni element modernog elektroenergetskog sistema.
Velika skladišta energije omogućavaju akumulaciju viškova električne energije u periodima visoke proizvodnje i njihovo korištenje u periodima povećane potrošnje. Time se smanjuju troškovi balansiranja sistema, povećava stabilnost mreže i omogućava veći udio obnovljivih izvora energije bez ugrožavanja sigurnosti snabdijevanja.
Pored toga, skladištenje energije pruža i brojne dodatne usluge elektroenergetskom sistemu, uključujući regulaciju frekvencije, rezervne kapacitete, podršku naponu i upravljanje vršnim opterećenjima. Zbog toga se danas sve češće govori o skladištenju energije kao o posebnoj djelatnosti koja zaslužuje samostalan regulatorni tretman.
Uloga regulatornog okvira u razvoju skladištenja energije
Regulatorni okvir predstavlja osnovni preduslov za razvoj bilo koje infrastrukturne djelatnosti. U sektoru skladištenja energije njegova uloga je posebno važna zbog činjenice da se radi o relativno novoj tehnologiji koja se ne uklapa uvijek u postojeće kategorije proizvodnje, prenosa ili distribucije električne energije.
Prvi zadatak regulatornog okvira jeste da jasno definiše pravni status skladištenja energije. U mnogim državama skladištenje je dugo bilo tretirano kao oblik potrošnje električne energije prilikom punjenja baterija, a zatim kao proizvodnja energije prilikom njenog pražnjenja. Takav pristup dovodio je do dvostrukog oporezivanja i dodatnih troškova koji su činili projekte ekonomski neisplativim.
Savremeni regulatorni pristupi prepoznaju skladištenje energije kao posebnu djelatnost koja ima jedinstvenu funkciju u elektroenergetskom sistemu. Takav pristup omogućava uklanjanje regulatornih prepreka i stvaranje tržišnih uslova za razvoj novih projekata.
Drugi važan element jeste omogućavanje pristupa tržištima električne energije. Operateri skladišta moraju imati mogućnost da ostvaruju prihode kroz različite tržišne mehanizme, uključujući arbitražu cijena električne energije, pružanje pomoćnih usluga i učestvovanje u kapacitetnim mehanizmima. Bez takvih izvora prihoda investicije u skladištenje često nisu finansijski održive.
Treći element odnosi se na pojednostavljenje procedura izdavanja dozvola. S obzirom na to da su sistemi za skladištenje energije relativno nova pojava, mnoge države još uvijek nemaju jasne procedure za njihovo odobravanje. Efikasan regulatorni okvir mora omogućiti transparentne, predvidive i vremenski ograničene postupke izdavanja potrebnih dozvola.
Evropska iskustva i regulatorni trendovi
Evropska unija je posljednjih godina prepoznala skladištenje energije kao jedan od ključnih instrumenata za ostvarivanje ciljeva Zelene agende. Direktiva o zajedničkim pravilima za unutrašnje tržište električne energije i Uredba o unutrašnjem tržištu električne energije uspostavile su pravni osnov za razvoj skladištenja energije u državama članicama.
Jedan od najvažnijih principa evropskog zakonodavstva jeste tehnološka neutralnost. Regulatorni okvir ne favorizuje određene tehnologije skladištenja, već omogućava tržištu da identifikuje najefikasnija rješenja.
Pored toga, Evropska unija promoviše razvoj tržišta fleksibilnosti i pomoćnih usluga. Time se skladištima energije omogućava ostvarivanje dodatnih prihoda i povećava njihova investiciona atraktivnost.
Velika Britanija, Njemačka i Italija već su razvile sofisticirane regulatorne modele koji omogućavaju integraciju baterijskih sistema velikog kapaciteta u elektroenergetski sistem. Iskustva ovih zemalja pokazuju da pravna sigurnost i regulatorna predvidivost predstavljaju ključne faktore za privlačenje investitora.
Regulatorni izazovi u Bosni i Hercegovini
Bosna i Hercegovina se nalazi u specifičnoj situaciji. S jedne strane, zemlja raspolaže značajnim potencijalima za razvoj obnovljivih izvora energije, naročito solarne energije u Hercegovini i energije vjetra na području zapadne Hercegovine i istočne Bosne. S druge strane, regulatorni okvir još uvijek nije u potpunosti prilagođen razvoju velikih sistema za skladištenje energije.
Prvi izazov odnosi se na činjenicu da postojeći propisi uglavnom ne prepoznaju skladištenje energije kao posebnu djelatnost. Investitori se zbog toga često suočavaju sa pravnom nesigurnošću prilikom pribavljanja dozvola i definisanja tržišnog statusa svojih projekata.
Drugi problem jeste nedovoljno razvijeno tržište pomoćnih usluga. Bez mogućnosti ostvarivanja prihoda kroz pružanje usluga balansiranja i regulacije mreže, investicije u velika skladišta energije ostaju manje atraktivne nego u državama Evropske unije.
Treći problem izazov predstavlja sporost administrativnih procedura. Postupci pribavljanja urbanističkih saglasnosti, građevinskih dozvola, energetskih dozvola i priključenja na mrežu često traju znatno duže nego u konkurentskim jurisdikcijama.
Mogućnosti unapređenja regulatornog okvira u Bosni i Hercegovini
Kako bi Bosna i Hercegovina iskoristila svoje energetske potencijale i privukla investicije u skladištenje energije, potrebno je sprovesti niz regulatornih reformi.
Prije svega, neophodno je zakonski definisati skladištenje energije kao posebnu energetsku djelatnost. Takvo rješenje trebalo bi biti ugrađeno u entitetske zakone o električnoj energiji i prateće podzakonske akte.
Dalje, potrebno je omogućiti operatorima skladišta ravnopravan pristup tržištima električne energije i pomoćnih usluga. Time bi se stvorili uslovi za razvoj održivih poslovnih modela.
Posebnu pažnju treba posvetiti razvoju tržišta balansiranja. Elektroprenos BiH i nezavisni operator sistema mogli bi imati ključnu ulogu u kreiranju mehanizama koji bi omogućili korištenje skladišta energije za potrebe stabilizacije mreže.
Takođe je važno pojednostaviti procedure izdavanja dozvola. Uvođenje koncepta „one-stop-shop“ za energetske projekte moglo bi značajno smanjiti administrativne troškove i ubrzati realizaciju investicija.
Pored regulatornih reformi, Bosna i Hercegovina bi mogla razmotriti i uvođenje finansijskih podsticaja za projekte skladištenja energije, posebno u ranim fazama razvoja tržišta. Takvi podsticaji mogli bi uključivati poreske olakšice, grantove ili povoljne kreditne linije.
Skladištenje energije kao prilika za energetsku tranziciju Bosne i Hercegovine
Razvoj velikih skladišta energije mogao bi imati transformativni efekat na energetski sektor Bosne i Hercegovine. Zemlja već posjeduje značajnu hidroenergetsku infrastrukturu koja može predstavljati osnov za razvoj dodatnih kapaciteta za skladištenje energije.
Istovremeno, ubrzani razvoj solarnih elektrana i vjetroelektrana stvara potrebu za novim fleksibilnim kapacitetima. Bez skladištenja energije dalji rast obnovljivih izvora mogao bi dovesti do povećanih problema u upravljanju elektroenergetskim sistemom.
Veliki baterijski sistemi mogli bi omogućiti integraciju značajno većeg broja obnovljivih izvora energije, smanjiti potrebu za angažovanjem termoelektrana i povećati energetsku sigurnost zemlje. Takođe bi otvorili prostor za nove investicije i razvoj domaće industrije povezane sa energetskom tranzicijom.
Za Bosnu i Hercegovinu, koja teži približavanju Evropskoj uniji i usklađivanju sa evropskim energetskim politikama, razvoj regulatornog okvira za skladištenje energije predstavlja ne samo tehničko pitanje nego i strateško razvojno opredjeljenje.
Zaključak
Velika postrojenja za skladištenje energije predstavljaju jedan od ključnih elemenata uspješne energetske tranzicije. Njihova sposobnost da balansiraju proizvodnju i potrošnju električne energije omogućava veće korištenje obnovljivih izvora energije, povećava sigurnost snabdijevanja i doprinosi dekarbonizaciji energetskog sektora.
Međutim, tehnološki napredak nije dovoljan bez odgovarajućeg regulatornog okvira. Iskustva Evropske unije pokazuju da je za razvoj skladištenja energije neophodno jasno definisati njegov pravni status, omogućiti pristup tržištima električne energije, razviti tržišta pomoćnih usluga i pojednostaviti procedure izdavanja dozvola.
Bosna i Hercegovina raspolaže značajnim potencijalima za razvoj skladištenja energije, ali se i dalje suočava sa regulatornim i institucionalnim izazovima. Uspostavljanje modernog i predvidivog regulatornog okvira moglo bi privući nove investicije, ubrzati razvoj obnovljivih izvora energije i omogućiti zemlji da uspješnije sprovede energetsku tranziciju.
U konačnici, regulatorni okvir ne treba posmatrati samo kao skup pravila, već kao instrument kojim država može stvoriti uslove za razvoj inovativnih energetskih rješenja i izgradnju održivog energetskog sistema budućnosti. Upravo zbog toga reforma regulative za skladištenje energije predstavlja jedan od najvažnijih zadataka energetskih politika Bosne i Hercegovine u narednim godinama.
Autor: Aleksandar Sajic
