Ugovor predstavlja saglasnost volja ugovornih strana!
Na prvo čitanje, vrlo jednostavno zvuči i čini se da ništa ne može poći „po zlu“. Zašto sumnjati u nešto o čemu postoji nesporan dogovor dvije strane ( najmanje! ) koje na obostrano zadovoljstvo uređuju međusobne odnose.
Međutim, kada to nesporno dobije na vrijednosti od nekoliko desetina hiljada KM ili dobije međunarodni elemenat, gdje ove desetine hiljada izražavamo u EUR, situacija se ipak mijenja.
Imajući u vidu stepen razvijenosti svijesti društva u kojem živimo i loše materijalno stanje, ovo „nesporno“ postaje „sporno“ i na par stotina KM.
Naravno, da bi sačuvali koju „stotku“ u džepu, a pravdajući se lošom finansijskom situacijom, prirodno je i sasvim logično da ugovor domaćeg ili međunarodnog prava sačinimo sami uz pomoć šablona koje skinemo sa interneta. Kada jedanput na ugovor stavimo svoj potpis i pečat, povratka nazad nema.
E, problem nastaje kada jedna od ugovornih strana odjedanput shvati da njena volja i nije bila onakva kakva stoji da jeste u ugovoru, ili je pod istom mislio nešto drugo ili jednostavno ne može da ispuni svoju ugovornu obavezu. Tada se postavlja pitanje međusobnih prava i obaveza, koje u početku nisu bile sporne.
Tada svi, brže bolje, trčimo advokatu i tražimo da „popravlja stvar“ kako zna i umije. Cijena više nije bitna. Važno je samo da popravi nepopravljivo.
„Pa gdje si bio ranije? Ko ti je sačinjavao ugovor?“ samo su neka od pitanja sa kojima se susrećemo kod tog čovjeka koji je godine proveo učeći i tumačeći zakonske odredbe da bi u svojoj praksi znao sačiniti ugovor i na adekvatan način zaštiti interese svog klijenta. Naravno, kada sačinjavamo ugovor smatramo da nema potrebe da ga prethodno konsultujemo kada je ugovor jednostavno sačiniti, „sve imamo na internetu“. Da ne valja, ne bi ni bilo na internetu.
Da se ipak vratimo na početak.
Ugovor je saglasnost volja ugovornih strana, kojima iste uređuju svoja prava i obaveze.
Upravo se „caka“ nalazi ovdje. Da bi u skladu sa zakonom sačinili ugovor i na taj način zaštitili „sebe“, najprije je potrebno da znamo koja su naša prava i obaveze i pod kojim uslovima iste ostvarujemo. Jednom kada se ugovor potpiše on postaje zakon za ugovorne strane. Kasnije je teško ili nemoguće dokazati ili učiniti vjerovatnim suprotno. Šteta koju tada trpimo duplo je veća od prihoda ili „interesa“ kojeg smo nastojali ostvariti potpisivanjem istog.
Advokati, pravnici, nisu čarobnjaci i od stvari koja je po „zakonu propala“ ne mogu napraviti čudo i spasiti stvar. Kada sve to dođe i do suda, možemo samo voditi duge, mukotrpne i skupe postupke, na kraju kojih ne dobijemo ništa. Za ovo ništa, jedini i isključivi krivci smo mi sami.
Autor: Natasa Skrbic, e-mail: [email protected]
