Zakon o kulturnim dobrima

U “Službenom glasniku RS” broj 38 od 29. aprila 2022. godine objavljen je Zakon o kulturnim dobrima, na osnovu kojeg je prestao da važi raniji zakon iz 1995. godine sa izmjenama iz 2008. godine.

Ovim zakonom  uređena su pitanja koja se odnose na vrste kulturnih dobara, djelatnost zaštite i korišćenja kulturnih dobara i dobara koja uživaju prethodnu zaštitu, te druga pitanja od značaja za djelatnost zaštite kulturnih dobara.

Zakon definiše kulturna dobra kao svako nepokretno, pokretno i nematerijalno dobro za koje je utvrđeno da je od trajnog istorijskog, umjetničkog, etnografskog, antropološkog, arheološkog, arhitektonskog, prirodnjačkog, naučnog, tehničkog ili drugog značaja.

Takođe zakon poznaje termin spostvenik kulturnog dobra što je svako fizičko ili pravno lice koje koje po bilo kom osnovu posjeduje i/ili koristi kulturno dobro ili dobro koje uživa prethodnu zaštitu, a može biti u svojini Republike Srpske, jedinica lokalne samouprave, javnog preduzeća, javne ustanove i druge javne službe, kao i u svojini pravnih i fizičkih lica.

Ovim zakonom izvršena je i klasifikacija kulturnih dobara na materijalna kulturna dobra i nematerijalna kulturna dobra, a dalje se prema posebnim karakteristikama razvrstavaju u nepokretna kulturna dobra i pokretna kulturna dobra.

U zavisnosti od značaja koji imaju, kulturna dobra se razvrstavaju u sljedeće kategorije:

     1) kulturno dobro na listi svjetske baštine,

     2) kulturno dobro od izuzetnog značaja,

     3) kulturno dobro od velikog značaja,

     4) ostala kulturna dobra.

Zakon pored definicija kulturnog dobra uopšte, te pojedinih vrsta kulturnih dobara navodi i konkretne primjere odnosno šta se smatra kulturnim dobrom u materijalnom i nematrijalnom smislu, te u slučaju nepokretnih i pokretnih kulturnih dobara. Tako će se među kulturnim dobrima naći na primjer i filmska građa, umjetničko djelo, stara i rijetka knjiga, jezik i govor, usmena predanja, vještine koje se odnose na tradicionalne zanate, originalne i tradicionalne prakse iz gastronomije, itd.

Nadležne ustanove zaštite kulturnih dobara prema ovom zakonu su: Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa, Arhiv Republike Srpske, JU Muzej Republike Srpske, JU Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske, JU Arheološki muzej “Rimski municipium”, JU “Spomen-područje Donja Gradina”, Kinoteka Republike Srpske, JU Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske, ostali arhivi, muzeji, biblioteke.

Zakonom se uređuje i postupak uspostavljanja zaštite kulturnog dobra koji je detaljnije propisan pravilnikom. Postupak uspostavljanja zaštite podrazumijeva prethodnu zaštitu koja se uspostavlja za dobro za koje se pretpostavlja ili procjenjuje da ima kulturnu vrijednost, a potom su nadležne ustanove dužne da u roku od tri godine istraže i valorizuju dobro koje uživa prethodnu zaštitu i da predlože njegovo utvrđivanje za kulturno dobro.

Zakonom se utvrđuje zaštita i čuvanje kulturnih dobara, a sopstvenik dobra dužan je da obezbijedi stručne i tehničke mjere zaštite i čuvanja kulturnog dobra propisane ovim zakonom i tome posvećuje značajan broj članova kako bi se obezbijedilo pravilno postupanje sa kulturnim dobrima i njihovo očuvanje, a posebno kada je slučaj sa radovima na kulturnim dobrima i arheološkim nalazištima.

Zakon dalje propisuje pravila u pogledu upravljanja i upotrebe kulturnih dobara, mogućnosti davanja nepokretnog kulturnog dobra u koncesiju, iznošenje u inostranstvo, obaveze kod prodaje antikviteta, promet i eksproprijaciju kulturnih dobara, kao i druga pitanja koja su značajna za pitanje kulturnih dobara.

Potrebno je napomenuti da zakon propisuje i kakva su prava sopstvenika kulturnog dobra, te tako ima pravo:

  • da koristi zaštićeno dobro na način propisan ovim zakonom i mjerama utvrđenim na osnovu zakona,
  • na pravičnu naknadu u slučaju zabrane korišćenja ili ograničenja korišćenja zaštićenog dobra,
  • na naknadu štete usljed mjere kojom je obezbijeđena dostupnost kulturnog dobra javnosti i
  • na naknadu štete koju trpi za vrijeme izvođenja mjera tehničke zaštite,

ali sopstvenik kulturnog dobra isto tako ima i dužnosti koje se sastoje između ostalog i u sledećem:

  • da na poziv nadležne ustanove zaštite dostavi podatke o dobru kojim raspolaže,
  • čuva, održava i upotrebljava dobro, u skladu sa njegovom prirodom, namjenom i propisanim mjerama zaštite,
  • dopusti stručnim radnicima nadležne institucije zaštite pregled dobra i uzimanje potrebnih podataka za dokumentaciju o njemu,
  • obezbijedi uslove za preduzimanje mjera preventivne i tehničke zaštite, kao i da pribavi saglasnost nadležne ustanove zaštite za preduzimanje mjera i radova kojima se mogu prouzrokovati promjene izgleda, oblika ili namjene dobra i povrijediti njegova svojstva.

U slučaju da sopstvenik kulturng dobra ne postupa na način propisan zakonom, može snositi određene posljedice propisane zakonom kao što je predaja kulturnog dobra privremenom staraocu, a Zakon sadrži i poglavlje sa propisanim kaznenim odredbama za postupanje koje je suprotno ovom zakonu.

U pogledu evidencije predviđeno je da se vode registri u elektronskoj i analognoj formi, te je Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa nadležan da vodi Centralni registar kulturnih dobara i Registar nepokretnih kulturnih dobara, dok je Arhiv RS dužan je da vodi registre pokretnih i nematerijalnih kulturnih dobara.

Autor teksta: Milica Karadza

E-mail: [email protected]

About the author