U svrhu finansijskog oporavka preduzeća i preduzetnika koji mogu da se nađu u znatnim finansijskim teškoćama, koje nerijetko proizilaze iz prezaduženosti, tehničko-tehnološke zastarjelosti, neadekvatne organizacione strukture, te velikog broja zaposlenih, a što sve zajedno, manje-više, utiče na njihovu neproduktivnost, nerentabilnost i neekonomičnost, Evropski parlament i Savjet donijeli su Direktivu 2019/1023 20. juna 2019. godine, o okvirima za preventivno restrukturiranje.
Restrukturiranje podrazumijeva primjenu preventivnih mjera poput otpusta dugova (koji često obuhvataju njihov otpis ili reprogram), kao i sprovođenje reorganizacije koja ima za cilj promjenu sastava i strukture imovine i kapitala, zadržavanje kontrole nad tekućim poslovanjem i optimalno regulisanje viška zaposlenih. Primjena Direktive upravo i doprinosi ostvarivanju plana ekonomske konsolidacije i socijalne kohezijе unutar i izvan Evropske unije.
U Direktivi se najprije predviđa preduzimanje mjera restrukturiranja kroz promjenu strukture kapitala koja treba da omogući nastavak poslovanja i u tom smislu, ono podrazumijeva pregovore sa povjeriocima čiji je krajnji cilj otpust duga u svrhu kreiranja pozitivne vrijednosti kapitala. Takođe, restrukturiranje obuhvata i regulisanje vlasničkih odnosa koji mogu da dovedu do promjene organizacione strukture dužnika kroz statusne promjene, tj. kroz odvajanje, spajanje ili pripajanje samostalnih poslovnih jedinica. U svrhu optimizacije poslovanja privrednih subjekata vrši se operativno usklađivanje broja zaposlenih u skladu sa nacionalnim pravom. Cilj ovakvih regulatornih pristupa jeste smanjenje troškova i optimalna zaštita prava i interesa svih subjekta u postupku restrukturiranja.
Direktiva insistira da regulatorni okviri o preventivnom restrukturiranju na nacionalnom nivou moraju biti dostupni svim dužnicima koji padnu u finansijske teškoće. To stoga što je u ranoj fazi finansijske nestabilnosti moguće spriječiti njihovu nesolventnost i osigurati njihovu poslovnu održivost. Ispitivanje održivosti pak u isključivoj je nadležnosti država članica koje treba da ga sprovode na način da ne nanose štetu njihovoj aktivi i imovini. Pritom, države imaju mogućnost da prošire svoje regulatorne okvire i na privredne subjekte koji zapadnu u nefinansijske teškoće.
Za slučajeve kada postoji realna opasnost od nastupanja nesolventnosti privrednih subjekata, Direktiva predviđa da su države dužne da osiguraju sprovođenje postupka preventivnog restrukturiranja. U pogledu privrednih subjekata koji su osuđeni za teška kršenja finansijskih propisa, Direktiva predviđa pristup okviru za preventivno restrukturiranje samo ako su ti subjekti preduzeli odgovarajuće mjere za otklanjanje uzroka takvog postupanja. Cilj ovakvog rješenja jeste da se povjeriocima pruže potrebne informacije za vođenje pregovora o restrukturiranju. Direktiva omogućava državama članicama da zadrže ili uvedu zakonodavne mjere ispitivanja održivosti poslovanja privrednih subjekata.
Prema Direktivi, države su dužne da omoguće da privredni subjekti u teškoćama djelimično ili u potpunosti upravljaju svojom imovinom i tekućim poslovanjem. Sudovi i upravni organi će u skladu sa svojim nadležnostima procijeniti da li je potrebno imenovati upravnika za restrukturiranje. U nekim slučajevima države zadržavaju pravo da propišu obavezno imenovanje upravnika kako bi se privrednim subjektima i njihovim povjeriocima pomoglo u pregovorima o planu restrukturiranja. Ti slučajevi obuhvataju situacije kada sud ili upravni organ odluči da je imenovanje upravitelja nužno za zaštitu interesa stranaka, potom kada pomenuti organi odobre plan restrukturiranja i kada to traži sam privredni subjekt ili većina povjerilaca (u kojem slučaju povjerioci snose troškove angažovanja upravnika).
Države članice dužne su, prema Direktivi, da obezbijede privrednim subjektima mogućnost odlaganja pojedinih radnji izvršenja kako bi na taj način bili podržani pregovori o planu restrukturiranja. U tom smislu, sudovi ili organi uprave mogu odbiti zahtjev za takvom obustavom ako procijene da odlaganje izvršenja nije neophodno. Države mogu propisati da se ovakva odlaganja odnose na sve vrste potraživanja (izuzev potraživanja zaposlenih), na sve povjerioce ili samo neke od njih, s tim da povjerioci moraju o tome biti blagovremeno obaviješteni. Takođe, ako je opravdano, države mogu propisati da se na pojedine kategorije potraživanja ne odnose rješenja vezana za odlaganje radnji izvršenja. Početno trajanje odlaganja izvršenja ograničeno je na period od najviše četiri mjeseca. Međutim, države imaju mogućnost da produže ovaj period na zahtjev privrednog subjekta, povjerioca ili upravnika restrukturiranja. Produženje ili odobravanje novog odlaganja izvršenja od strane nadležnih organa koje ne može biti duže od 12 mjeseci, moguće je samo ako postoje opravdane okolnosti.
U situacijama u kojima tokom odlaganja izvršenja budu ispunjeni uslovi za pokretanje postupka stečaja prema nacionalnom zakonodavstvu država članica, do pokretanja stečaja neće doći sve dok traje to odlaganje. Međutim, ako privredni subjekt nije u mogućnosti da otplati svoje dospjele i neizmirene dugove, države imaju mogućnost da odstupe od navedenog pravila. Protek roka odlaganja izvršenja, u situaciji kada nije donijet plan restrukturiranja, ne dovodi automatski do pokretanja stečajnog postupka privrednog subjekta, osim ako su za to ispunjeni uslovi propisani nacionalnim zakonodavstvom.
Prema Direktivi, kod malih i srednjih preduzeća, države imaju mogućnost da pogođene strane ne tretiraju kao zasebnu kategoriju povjerilaca. Nadležni državni organi država članica ispituju da li su ispunjeni propisani uslovi u vezi glasanja za planove restrukturiranja. Naročita pažnja posvećena je utvrđivanju potrebne većine neophodne za donošenje plana restrukturiranja. Uobičajena kvota u tom smislu iznosi do 75% od ukupnog iznosa potraživanja u svakoj kategoriji povjerioca utvrđenoj planom restrukturiranja. Direktiva omogućava da države u svom zakonodavnom okviru predvide mogućnost zamjene službenog izglasavanja plana restrukturiranja sa sporazumom za koji je potrebna kvalifikovana većina glasova povjerilaca. Obaveze iz plana restrukturiranja mogu da se odnose na nova finansiranja, planove koji predviđaju smanjenje zaposlenih u procentu većem od 25%, pod uslovom da je takvo rješenje dopušteno nacionalnim zakonodavstvom.
Prema Direktivi, države su obavezne da preduzmu mjere zaštite finansiranja, kao i drugih transakcija povezanih sa restrukturiranjem. Direktiva predviđa da države imaju obavezu da privrednim subjektima omoguće učešće u postupcima čije sprovođenje može dovesti do otpusta duga. Ujedno, države imaju pravo da traže da se u periodu sprovođenja otpusta zabrani obavljanje poslovne djelatnosti tih subjekata. Privredni subjekt kome je dug otpušten može iskoristiti postojeće nacionalne okvire kojima se omogućava nastavak obavljanja poslovne djelatnosti. Ako je otpust duga uslovljen djelimičnom otplatom, države moraju voditi računa o situaciji u kojoj se dužnik nalazi, o njegovim interesima i raspoloživoj imovini, kao i o interesima povjerioca.
Prema predmetnoj Direktivi, preventivno restrukturiranje pretpostavlja usvajanje zakonodvnih rješenja na nacionalnom nivou koja predviđaju otpust dugova, kao i sprovođenje organizacionih mjera koje imaju za cilj promjenu sastava i strukture imovine i kapitala privrednih subjekata, zadržavanje kontrole nad tekućim poslovanjem i optimalno regulisanje viška zaposlenih.
Pomenuta rješenja u Direktivi mogu biti od značaja i za Bosnu i Hercegovinu, jer se njome na jedan inovativan način obezbjeđuje niz sanacionih mjera koje treba da doprinesu namirenju povjerilaca, a sa druge strane omogućava izvijestan opstanak preduzeća i preduzetnika na tržištu, za razliku od stečaja koji dovodi do njihove eliminacije. Usvajanje predviđenih rješenja omogućilo bi bolјe i efikasnije funkcionisanje unutrašnjeg tržišta, a time i veću ekonomsku stabilnost.
Autor tekstra: Milica Crnić
E-mail: [email protected]
